Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ledger

Marketing

Digresije I

Radio sam kao pomoćnik trgovačkog putnika krajem osamdesetih. Običan trgovački putnik imao je nas trojicu kao pomoćnike. Formalno smo i mi bili putnici, ali on je obavljao sve pametne poslove. Nama je ostavljao rješavanje manjih narudžbi, poslove dostave manjih količina robe, isprazne sate na kavama i štokovima s referentima nabave. Još godinama nakon toga nisam mogao osjetiti okud štoka, a da umjesto bijelih miševa nisam vidio plavo - zelene zaključnice.
Tržili smo tiskanica, obrasce, takse, paprinu konfekciju. Pisali tone, isporučivali kilograme. Šef putnik je čarobnim makinacijama, svojevrsnom alkemijom, pretvarao tiskanice u njemačke marke. Bez snopa stotica se osjećao gol i bos. Nama na očigled. Pisao je tone tiskanica na zaključnice svima, policiji, bolnicama, tadašnjem tužilaštvu, sudovima, službi društvenog knjigovodstva. Svugdje je dijelio zaradu s nekim glavnim u "kući" s kojom je imao posla. Nevjerojatno je koliko zapravo ima tih kancelarijskih štakora, kolika masa papira odlazi u žrvanj birokracije, a mi smo sve te sume utrostručavali.
Rješavali smo im malene probleme. Ako su si željeli neproračunski nabaviti sanduk viskija, bilo je dovoljno da naruče i potpišu primitak nekog obrasca. Vrijednijeg nekog, ako je ikako moglo. Osobito smo voljeli one koji su stvarali zalihe obrazaca međunarodnog platnog prometa. Svega jedan bunt je bio dovoljan za bocu.
Isporuke su bile dvojake, neke naređene usmeno, neke pismeno.
Pamtim puno toga. Pamti me i najstariji pravosudni ovdje. Radio je na osiguranju suda kao milicioner. To mu je bio prvi posao, i sretali smo se kada sam ujutro dopremao pravu robu, a i noću, kada sam dostavljao mješano meso i rashlađene butelje za dežurnog istražitelja. Ponekada sam po narudžbi znao tko je dežuran i koja ekipa zasjeda tu noć. Samo sam se pitao kada ću dobiti nalog da im dovezem tamburaše, pevaljku, razglas i nekoliko kurvi.
Prestao sam raditi taj posao u jednu jesen, pred kraj desetljeća. Nije mi bio tako loš, ali izgledalo je da će mi onaj drugi biti bolji. Novaca sam imao dosta, dobro plaćen sam zaboravio da je to rijetkost za nas nepoduzetne ljenčine. Zaboravio da neželjenim noćnim razvoženjima plaćam stotice maraka koje mi je šef redovno davao povrh plaće. Nije mi smetalo što sam zapravo običan dostavljač u dobro uhodanoj krađi velikih razmjera.
U međuvremenu sam doznao još štošta o mojoj ulozi u to vrijeme, ali o tome ću kasnije.
Nikada se nisam sprijateljio ni s kime od naših abonenata, niti sam ulazio u kontakt. Bili su uglavnom vrlo srdačni svi. Upravitelji, suci, direktori, svi su bili susretljivi ili u najmanju ruku umjereno osorni u noćnim isporukama. U dnevnoj smjeni ih nisam viđao, a kada bi ih i susreo, pravili su se da me ne poznaju.
Ne, nije istina. Bilo ih je i koji su otvoreno pokazivali da se viđamo izvan radnog vremena, bilo ih je i koji su sasvim otvoreno pred svojim kolegama naručivali što im treba.
Svima sam nosio barem nekada, miliciji nikada. I nikada udbašima. Prvi su imali druge izvore. Što im se htjelo, jednostavno su uzimali na licu mjesta i sami imali svoje kanale podjela. Udbaši su bili posebna priča. Onaj jedan mađar, čini mi se da je bio ili Janoš ili Pišta, svakako jedno od imena kakve imaju u vicevima, je radio samo s gotovinom, i uzimao ju je bez imalo potrebe za skrivanjem.
I tome podatku nisam tada pridavao neku važnost, a u cijeloj se državi govorkalo da INA financira udbu.

Post je objavljen 06.03.2005. u 21:59 sati.