Imam gotovo uvijek nekoliko tema koje mi se vrte po glavi, ali ponekad te uvijek odu u drugi plan, jer se pojavi neka koja je u tom trenutku aktualna. ili, bolje – koja me više motivira. Ponekad je to nešto iz mog života, ponekad iz javnog života, ponekad iz žutila (koliko god se trudila da me to mimoiđe), a ponekad me inspirira netko od vas. Zapravo, ovo zadnje bude i češće, ali uglavnom se zadovoljim ili kratkim, ili pak malo dužim komentarom. Ovaj put nisam.
Naime, pročitala sam post od Zrinske, kojega moram pohvaliti i ovdje, iako sam i tamo. Nisam dosad redovito čitala njene postove, ali rekla bih, osim što prepoznajem kvalitetu, da je duže vrijeme ovdje i da ima svojevrsan dobrostojeći status ovdje na blogu. Pretpostavljam opravdan. No, smisao ovog mog posta nije pisanje hvalospjeva Zrinskoj, nego nešto sasvim drugo. A to je MOJE viđenje blogosvijeta nakon tri tjedna života u njemu.
Prije svega, moje je mišljenje da se ovaj «virtualni» svijet i realni svijet ne razlikuju. Ovdje mislim na razlike u smislu karaktera ljudi, načina izražavanja, pogleda na svijet, sposobnosti komunikacije i uvažavanja mišljenja. Kao i spremnosti prihvaćanja kritike. Jer, onakvi kakvi smo u onom drugom neblog životu, takvi smo i ovdje. Htjeli mi to priznati ili ne.
Ono što sam ja vidjela, nakon onog prvog dojma da svi cool-blogovi baš i nisu cool, kao i da oni koji su mogli pod nekim drugim okolnostima postati cool, u svojim kvalitetnim postovima dobiju tek nekoliko komentara, je da je ovo jedna gotovo identična preslika društva. Uostalom, može li biti veći dokaz od onoga da čak i ovdje postoje administratori koji određuju da je nešto cool, kao što to u realnom svijetu rade – moćnici, vlasnici, šefovi? Ne vodeći baš uvijek računa o kvaliteti.
Kao prvo, blogeri pišu prema određenim područjima interesa. Tako imamo one koji su više romantičari, kod kojih se dosta često pojavljuju i pjesme. Imamo one koji zapravo pišu klasičan dnevnik opisujući što su radili određenog dana. Zatim imamo one koje prate događanja na političkoj sceni. Tu su oni koji nisu u Hrvatskoj, a osjećaju potrebu da kao dio nje, sudjeluju u njenom barem virtualnom životu. Imamo i roditelje koji se možda odmaraju od napornog, ali lijepog roditeljskog života. Ima onih kojima je to tek mjesto za pisanje gluposti. Ima i onih koji se mogu naći i na više mjesta. Kao što ima i onih koji se nisu našli ni u jednom od nabrojenih. I to samo zato jer sam ja takve zaboravila navesti.
Također se može primjetiti da postoje grupe ljudi istomišljenika ili sličnomišljenika. Što nije loše do onoga trenutka kada se ne složite sa nekim pojedincem iz te grupe kojoj ne pripadate, a onda imate «neslaganje» sa gotovo cijelom blog-družinom. Koje se manifestira ili napadima (ovdje mislim isključivo na one netolerantne, jer ostale «napade» smatram pozitivnim), ili ignoriranjem, jer to «narušava» neko blog, a možda i neblog prijateljstvo.
Posebna je priča na koji NAČIN pišemo to što pišemo. To je ono područje u kojem nam do izražaja dolazi jedan drugi dio karaktera. Ne samo područje interesa, već i kakvi smo u smislu izražavanja stavova, uvažavanja tuđeg mišljenja, ili pak sposobnosti da zainteresiramo druge na svoju priču. Na kraju krajeva, jesmo li od onih koji više volimo «mirne» priče u rukavicama, ili smo skloniji malo «žešćim» raspravama sa većom ili manjom dozom bockavosti. U oba se slučaja podrazumijeva držanje razgovora na nivou, u što spada nevrijeđanje, tolerancija i prihaćanje da nismo uvijek u pravu. A tu je potpuno nebitno raspravlja li se o vjerskim ili etičkim pitanjima, je li rasprava na nivou lijevi-desni, je li tema pobačaj, ili pak koju tematiku filmova volimo gledati ili što volimo jesti.
Individualost naših postova, a tako i nas kao osoba, realizira s među ostalim i u stilu pisanja, izražavanja, pa i samome izgledu bloga. Od malih sličica, do onih većih pa čak i pozadina. Mislim da i boje mogu ponešto o nama reći. Što meni samo govori da smo toliko različiti i drugačiji. I baš tako i treba biti.
Sadržaj postova pak, kao i komentari na svojim ili tuđim postovima, slike su nas samih. Oni govore o našem (ne)karakteru, (ne)narcisoidnosti, (ne)prilagođenosti, (ne)direktonosti, (ne)popustljivosti, (ne)iskrenosti, (ne)(samo)kritičnosti, (ne)pismenosti, (ne)načitanosti... I to je nešto što je teško osporiti. Jedino se razlikujemo po ovome koliko ovih «ne» imamo ili nemamo u opisu vlastitog karaktera. I koliko smo to spremni priznati.
Pitanje je također koliko smo spremni prihvatiti kvalitetan post (ili više njih) pojedinoga blogera. Znam da sam ja spremna, kao što vjerujem da većina vas dijeli moje mišljenje. No, nažalost ima i onih koji pretpostavljam u vlastitom strahu od «konkurencije» dobar post ili komentar karakteriziraju kao «zavist».
Mislim da za kraj jedino mogu reći da svi mi volimo biti čitani, bez obzira na one priče «nije me briga». Jer svih nas je briga. Svi volimo da barem netko čuje ono što govorimo. I samo se borimo da u tome i uspijemo. Svako na svoj način.
Post je objavljen 05.03.2005. u 14:43 sati.