U nekom od papirića koji su mi bili dotureni, u nekom od raspačavanja obavijesti o voznom redu tretiranja mene, stajalo je buldogovo ime i prezime. Hrvatsko ime, njemačko prezime. Toliko se sjećam. Predstavio je prisutnima penzionere i rekao je u slogu rečenice čak i u kojem su oni svojstvu. Ne sjećam se više ni toga.
Koji je zakonodavac očekivao da ljudi koji sjedaju na klupu znaju o čemu se tu što uopće i radi? Čiča je nonšalantan do iritantnosti, on se ne udostojava upoznati me s tijekom kaznenog postupka, odnosno suđenja. Rekao je tek nešto o nekim fazama i otezanju na svim mogućim frontovima. Nisam ga mogao pratiti ranije, a još sam manje mogao pratiti što se događa nakon što sam po prvi puta u pet mjeseci izašao izvan zidova centra, nakon što su me sproveli u kriogenički hladnoj marici, zauzdali mi pa oslobodili ruke i nakon što sam postavljen kao zamorac u kutiju s neobičnim životinjicama koje ne otkrivaju svoje nakane ili apetite. Što god.
Ipak, pamtim da su ne nakon nekog vremena pitali "osjećam" li se krivim. Odgovorio sam s "nikako", a što je u zapisnik ušlo kao "Okrivljeni se ne osjeća krivim". Poluitinama se grade dvorci u kojima se drže krivi ljudi. Poluistina rađa drugu, a sve zajedno tvore velike nesretne, ili čak i zle - laži. Dosta mi je susprezanja i traženja opravdanja za ljudske poteze, trebam se konačno pomiriti s činjenicom da ipak postoji i zlo i konačno reći i da ih treba pobiti sve redom. Onih nekoliko nevinih neka mi oproste, ali ako oni nas mogu optuživati po članku 33. KZ-a, mogu i ja njih sve optužiti za isto to - znali su, nisu reagirali, dakle jednako su krivi kao i onaj koji je to sve vrijeme radio.
Nema nevinih u pravosuđu. Točka.
Post je objavljen 03.03.2005. u 22:05 sati.