Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/livia3tpm

Marketing

SVRGNUTA A IPAK KRALJICA

Uvodno slovo
Ovaj ciklus nalazi se po sredini balade netiskane zbirke "Šator umjesto zvijezde" koja je trabala biti tiskana u splitskom Logosu, pod vodstvom današnjega premijera. Recenziju za zbirku napisali su Tonči Petrasov Marović i Mate Raos (nažalost, pokojni), likovnu opremu (koju ne ugledah) odradio je Gorki Žuvela, a u posljednjoj knjizi iz niza Kolajna bje otisnuto "U pripremi - Šator umjesto zvijezde - Helena Roguljić". Na kraju balade, odnosno u ovoj skliskoj sadašnjosti balade i nema, bilo bi prerazmaženo ići linijom manjeg otpora i cijeli kreativni vijek kukati za jednim, nesmiljenošću sudbine, po diktatu isfrustriranog lika povučene knjige. Ustvari, knjižuljka; knjiga je bila utoliko što joj se radovao za svojih posljednjih zemnih dana Učitelj - Tonči Petrasov Marović.
Ovdje donosim jedan tipično ženskasti ciklus, neopterećen pitanjem ženskog pisma. Žena iz "...kraljice" iskonska je, primitivno nagonski hirovita, oslonjena o muškarca koji ju je pigmaljonski kreirao - prvenstveno, po pitanju poezije, a potom i u svekolikim svjetonazorima. Žena iz Svrgnute nije ni feministkinja ni pobornica patrijarhata. Ona se uopće ne bori, njezin muški princip se još nije razvio ni aktualizirao, ona je kuja, ženka, ona je zaljubljena, napaljena, osvetoljubiva, ona vjeruje, plače, ona želi, ona se razodijeva, ona je tako banalno a tako neizostavno slovo-zvuk iz jedne mantre kojega će kasnije - sada - biti sastavni dio.

1.

neko neplemenito zelenilo što je nepcu nametalo okus trulog gvožđa
gasilo je naše privide koristeći se baroknim bljeskom hrapavih baruština
u kojima su se praćakale razmetne samoubojice
a mi smo ponizno odgađali trenutak svojeg ozdravljenja
u strahu od posthumnih vjetrometina za koje si me učio
da mogu biti bolnije od ovih kojima smo sada zadešeni
bijah ponosna na Tebe dok su se u nikad dovoljno istraženim sutonima ranih jeseni triptiške razmirice prepuštale svom snenom klonuću
od kojega i sami postajasmo nevidljivošću ozareni
tada a i kasnije bijah ponosna na Tebe kao na jedinu svetinju koja mi se nije gadila i koja nije dokazivala izbivanje putenosti
da sam Te manje voljela manje poznavala i manje razumjela
vjerojatno nikad ne bih bila prispjela do sebe na način
koji mogu podnijeti i koji me ne čini manje svojom ni manje Tvojom bijah ponosna na Tebe nekoć a danas sam jednako kao i onda ili malo više
Livia

Prepisujući ovu pjesmu začudilo me kako je već tada (1987.) moja poetska svijest nosila cijelo jedno breme duboko ukopane prošlosti. Žao mi je što na kompjutoru ne mogu prenijeti ovaj osjećaj drevnosti - ispis starom Olivetticom, papir koji gotovo pokazuje simptome legionarske bolesti.
~ns~

Post je objavljen 03.03.2005. u 14:34 sati.