Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ledger

Marketing

Suđenje I

Došli su u 9:15, Davor i Zlatko, sami. Očekivao sam ih trojicu, ne znam ni sam zašto.
Već dugo nisam imao te čelične narukvice. Cijelim sam putem pokušavao postaviti ruke u udoban i prirodan položaj, ne primjećujući ništa osim sputanosti ruku. Nasmiješih se kada sam se sjetio Velog Jože, iako sam se trebao grohotom smijati svojoj patetici. Nadam se da vrijeme neće od te reminiscencije napraviti neopreavdano neposlušano predskazanje intuicije.

Sjedio sam opet u "marici". Užasno je bila hladna, čak je daska na kojoj sam sjedio isijavala hladnoću. Cvokotao sam pred kraj kratke vožnje, a šmrcao po izlasku. Šmrcao i kada su me u pretoploj sudnici oslobodili lisica, a ruke grozničavo tražile maramicu po đepovima.

U petnaest minuta je transport bio gotov, sjedio sam između mojih anđela čuvara u praznoj sudnici. Žalio sam ih, njih ovo baš ni malo ništa nije zanimalo. Neki stariji su imali zanimanja za postupke protiv njihovih pulena, ali ova dvojica su vjerojatno razmišljali o kletoj sudbini koja ih je nagnala da u ovo doba moraju prisustvovati suđenju nekom nevažnom paketu. Još se uvijek nisu mogli pomiriti s činjenicom da rade takav posao.

Scenografija se polako popunjavala, od tipkačice do nekakvih penzionera koji su se klatili po toj sobi, pregledavali neke papire koje je tipkačica donijela. Mislim da mi nije još bilo jasno da se to radi o famoznom "spisu". Kada sam ga zadnji puta vidio, kurvin je sin bio još maleno djetešce, mršavko običan. Sada je to pogolema hrga pod kojom bi desetogodišnjak soptao, kada bi ga netko natjerao da ga ponese. Penzioneri su tu očigledno po nekom drugom poslu i pitam se čemu to stidljivo zavirivanje u nešto što ih se uopće ne tiče.
Od stručnog osoblja, profesionalnih glumaca, prvi je na scenu izašao Čiča. Pozdravio me srdačno i na istovjetan način onomu kojim je pozdravio svaku stolicu ponaosob - nije me ni pogledao, samo je zauzeo mjesto na postranjoj klupici i povadio neku manju biblioteku na stol.
Pola minute tišine, pa uključivanje pisaćeg stroja, pa ulazak osobe najkraće opisane kao ćelavi bulog nosa krvavog pod kožom. Još jedan trezven pravosudni djelatnik, pomislio sam, pitanje je samo propio li se radi gađenja prema okolini u kojoj radi, ili se s tom okolinom redovno veseli. Njega nisam nikada viđao u Mađarskoj, vjerojatno bih zapamtio da i teški i podbuhli seniori znaju zabadati novčanice u ukrajinske tangice. S druge strane, možda je pripadnik one starije garde koja je orgije organizirala po vikendicama na domaćem teritoriju i nije se zanimala za novovijeke novotarije.
Određena je vjerojatnost prisutna, da je možda i samo običan normalan sudac. Slaba je to šansa, ali netko mora i pošteno odraditi poštene predmete. Moja je šansa da su sve kurve bile prezauzete.

Po zauzimanju dominantnog mjesta u prostoriji, sudac formalno poziva članove sudskog vijeća (ako se dobro sjećam) da mu se pridruže za klupom. U prvi sam mah pomislio da priča sam sa sobom, ali upravo oni penzioneri se odazivaju u tišini, prelaze dijagonalno preko malene sobe vukući se na vučenim nogama i sjedaju mu svaki s po jedne strane, otkrivajući svoju ulogu i bacajući novo svijetlo na činjeničnu stidljivost u upoznavanju s predmetom.
Istovremeno, talijanski glumac iz sapunica ulazi i veselo pozdravlja sve pristune, anđeli mu odvraćaju. Blago njemu, ljudi ga ne jebu ni pet posto, ali zato anđeli su mu bliski.

Post je objavljen 03.03.2005. u 00:09 sati.