Ne, ne nosim ja inače mobitel u krevet, ali prošlu noć je bio uredno položen na ormarić, baš na dohvat ruke, onako da ga na slijepo mogu dohvatiti a da se nijedan nabor pokrivača ne pomakne. Ponekad jednostavno želim da san traje i kad obrisi stvarnosti postanu vidljivi. Eto, naručih snove, ja sam već poprilično dugo uvjerena da događaje sam prizivaš u svoj život, isprobala sam to nekoliko puta i uvijek je uspijevalo, naravno, zašto ne?
Kad je mobitel jutros zapjevuckao ruka je već napola bila u zraku, da imam one moći privlačenja predmeta sigurno bi joj krenuo u susret, ali dobro, radilo se samo o desetinki sekunde dok je taj put prijeđen i mobitel je bio zaljepljen uz moje uho.
A onda u uhu tvoj glas, promukao i strastven… uvučem se pod pokrivač i pokrijem se preko glave, bacim sama sebi u tom toplom mraku onaj najgluplji osmijeh na svijetu, a žmarci mi kliznu meko niz leđa.
Kako sam znala da ćeš me zvati? Pa, nisam znala, a ti?
Post je objavljen 02.03.2005. u 08:55 sati.