Mjesto se grozi daljine
daljina anđela
percepcija urušena u oblik
izranja poput kontinenta
na kojem posustaje ophodnja divljači
Otok blijedi pod koracima
sabija se u starmala mudraca
samosvjesna ambrozija nagriza ružičasto meso
utovljene tarantele
Ispod fotografija njihovih mladih očeva
Otok pušta zmajeve iz kojih se
izliježu svjetovi grbavih oblika
to su one oduvijek stare žene
uvučene u posteljicu kojom oblizuju
slinave kutove svojih usana
na svakom Otoku oduvijek i vazda
žive barem tri takve žene
virtuozno barataju tabakerom svojih očeva
koji su isplovili na dječačkim splavima
posuti bijelim ružama
što ih Čudotvorna Mati obnavlja
u svetohraništu Svojega Sina
ah te žene vječno stare i umorno vječne
nikada ne obilaze grobove svojih predaka
ispod fotograsija njihovih mladih očeva
nazubljene su retuširane nećakinje
koje bi tim očevima mogle biti majke
nikada nikada ne obiđu groblje te žene
na čijim šeširima se trzaju bobice
smještene u zrelo proljeće početak ljeta
Livia - - - - - nastavlja se - - - - -
Post je objavljen 02.03.2005. u 07:16 sati.