Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ledger

Marketing

Optimista bi činjenicu da je ovo grad čiji je značaj nekoć bio vrlo velik, vjerojatno uzeo za podlogu teorije da zbog toga ova silna koncentracija uglednih odvjetnika i sudaca mora imati za posljedicu iznimnu kvalitetu rada pravnog sustava. Optimisti često griješe, razumije se iz ovog primjera.
Da, svakako postoje ugledni, ali oni koji su ranije živjeli na normalnom tržištu, morali su u ime očuvanja svog standarda kokošariti na skučenom tržištu. Prilika je mnoge ponukala da se ogrebu za neku lovu ispod žita, i mnogi su je iskoristili. Da su dobra vremena potrajala, za mnoge ne bismo imali pojma, koliko pokvareni mogu biti.

Vjerujem u sebi da ću sutra izaći na slobodu. Vidim to po pisanju. Pišem sve otvorenije ono što znam. Malo nedostaje da počnem i konkretne stvari pisati. Ne samo one koje su mi se dogodile, nego i priče koje sam slušao od ljudi koji su, kao i ja, trebali do kraja života ostati van udara zakona.

Imbecilnost sustava mi je pokazana u pravom bljesku kada sam dobio odgovor na moju predstavku. Prije nekoliko mjeseci sam u novinama pročitao najavu reforme pravosudnog sustava. Predsjednik komisije za iozradu prijedloga je dao izjavu, vrlo dobru izjavu. Opisao sam mu svoj slučaj u jednom poduljem pismu i poslao ga na saborsku adresu. Točnije: dao sam majci da ga pošalje.

Već sam bio i zaboravio na njega, kada sam dobio i odgovor. Zaboravio sve detalje koje sam uočio u praksi, a koje sam napisao. Sjećam se samo da sam lijepo posložio tko je sve i s kim koliko dobar, od sudaca, tužitelja, pa sve do uskoka. Niz ljudi koji su zajedno spavali u studentskom domu, bračni par suca i odvjetnice s kumovima koji oboje rade u USKOK-u, šef policije koji ima privatnu tiskaru na bratovljevo ime, a direktor tiskare je Zorićev punac. Bilo je tu detalja koje sam znao, a tada još uvjeren da je ovo sve samo slučajnost, opisao sam situaciju kao sliku ljudi koji su se našli u prilici familijarnosti, i nije ih za kriviti što nedopustivo blisko surađuju. Uopće mi nije bilo do optužbi za opću međusobnu jebačinu pod sponzorstvom države, niti sam išao tako nisko da kažem koje smo sve face vidjeli u jednom pograničnom bordelu i što su sve radili. Držao sam se činjenica, provjerljivih i neoptužujućih.

Ipak, dobio sam odgovor na "predstavku" kao da sam tražio od predsjednika odbora da istraži neki moj slučaj. U prilogu njegovom odgovoru, prepunom detalja o mojem slučaju, nalazio se odgovor državnog odvjetništa i mog općinskog suda, u kojemu se brane od optužaba za nepotizam, nerad i ne znam što već ne. Jedna od tih institucija u argumente za svoju obranu stavlja i činjenicu da sam okrivljen za teško kazneno djelo, da sam pritvoren već neko vrijeme, te da je prirodno da budem nervozan i pljujem redom naokolo.
Ono, što je posljedica njihovog faktičnog nerada, postalo je, ovjereno okruglim pečatom, razlogom za odbacivanje moje vjerodostojnosti. Fantastični su.
Od pisma je nastala predstavka, od predstavke neformalna istraga jednog diletanta, a da bi to sve bilo interpretirano kao kaznena prijava protiv pola pravosudnog sustava, podnijeta u deliriju lišenosti slobode. Ne samo da sam promašio, nego su moje dobre namjere bacile rukavicu izazovaljudima koji su me već proganjali. Ne mislim na to nikada, jer osjetim se vrlo glupim. Istog trena.

Post je objavljen 28.02.2005. u 23:00 sati.