Danas je neki čudan dan. Danas je jedan od onih dana kada idete ulicom i osjećate se potpuno odvojeni od svijeta. Kad imate osjećaj da je sve oko vas usporeno, a vi pripadate nekom sasvim drugom filmu. Danas je jedan od onih dana kad se možete pogledati u ogledalo i odvojiti od sebe i svoj odraz promatrati očima stranca. Svima se to dogodilo jednom... dan kad se osjećate čudno. Al ne mislim pri tom na one osjećaje koji su dio vas, kao na primjer osjećaji prema osobama koje volite. Mislim na one neke lude osjećaje koje ne možete definirati... i jednostavno se osjećate čudno.
Danas sam osjetila opet da sam draga Bogu. Jel vjerujete vi u Boga? Ja vjerujem. Iako ovo moje vjerovanje, onakvo kakvo je, sigurno ne spada niti u jednu religiju. Al znate onaj osjećaj kad shvatite da, ipak taj VAŠ Bog u kojeg vjerujete, unatoč svemu vas voli. Danas sam to osjetila. Volim taj osjećaj. Onda namignem Bogu i kažem: "Čujemo se, prijatelju." On mi namigne nazad.
Baš je dobro biti prijatelj s Bogom.
"Nakon svoje smrti, čovjek je došao pred Boga i on mu odluči pokazati njegov životni put. I pokaže mu Bog veliku kartu koja je prikazivala sve životne situacije. Od jedne do druge situacije, vodile su stope. Svuda su bile stope dviju osoba. I pokaže mu Bog na te stope i kaže:
- Ovo je tvoj životni put.
A čovjek ga upita: - A čije su još ovo stope koje idu uz moje?
Bog mu reče: - To sam ja išao kraj tebe i pokazivao ti put.
Odjednom čovjek vidi da su na nekim mjestima samo jedne stope, pa upita: - A zašto su ovdje samo jedne stope?
Bog odgovori: - To su bili tvoji najteži trenuci u životu.
Čovjek razočarano: - Pa kako si me mogao napustiti u najtežim trenucima?
A Bog mu reče: - Nisam ja tebe tada napustio. Ja sam te nosio. "
Post je objavljen 08.06.2004. u 01:43 sati.