Jutro jednog dana kojeg tek treba započeti.
S tugom u očima, ležim ispod pokrivača sa mislima na boga i vjerom u ljude. Molitva na usnama, tijelo sklupčano u grču, strah od novog dana i novih životnih promašaja. Sjećanje na neke davno prošle i ljepše dane koji se nikada neće vratiti, već će zauvijek ostati u crnoj rupi sjećanja.
Neka nova djeca sada zastaju i gube se na istim preprekama kao i mi.
Zatvoren u svojoj sobi sjedim za radnim stolom osluškujući zvukove izvana; neko drugo vrijeme, neki drugi svijet, ljudi me zovu, traže moje savjete, htjeli bi da mi otmu moje mišljenje; traže spasitelja tamo gdje ga neće naći, pogledajte oko sebe i zapitajte se gdje je, gdje je moj SPASITELJ?, da li ste našli odgovor?, a da ga potražite?, da napregnete svoj neiskorišteni um? .... Ali ljudi , vi niste spremni da se poklonite nekom ko je veći od vas. Ja to znam, a vi ....
M.B.
Post je objavljen 26.02.2005. u 06:33 sati.