Danas sam vodio zanimljiv razgovor sa starim prijateljem. Otud i poticaj za današnji blog. Kako vi poimate izraz 'sloboda'? Je li dovoljno živjeti u deklariranoj 'slobodnoj i demokratskoj' zemlji da bi se čovjek osjećao slobodan? Ma ne, ovo nije političko štivo, samo sam to spomenuo jer je nekako (barem imam takav osjećaj) sloboda nas asocira na vrijeme što dolazi poslije nekog rata ili slično. Ali oni koji me čitate možda već pogađate da mislim na slobodu izbora. Sloboda!
Da li se osjećamo slobodnim? Svatko tko radi vjerojatno se tako ne osjeća. Jer osjeća obavezu. I ne mora puno brinuti, brine netko drugi. Jeste li slobodni izabrati da danas, recimo, ne idete na posao? Jeste. Koliko ja znam nije zabranjeno ne doći na posao. Ali to ima svoje posljedice. Može vam se reći pa-pa. Zato ne biramo tu opciju iako možemo. A i zašto bi? Zarađujemo novac, zadovoljni smo suradnicima, zadovoljni smo poslodavcom, volimo ono što radimo. To se traži, to je naš najpoželjniji izbor.
Kad bih sad mogao napraviti taktičku stanku da vam se neke stvari otkotrljaju u glavi. Ali u pisanju je to nemoguće. Hal, ti nisi normalan. O čijem i kakvom zadovoljstvu pričaš? Da, postoje ljudi koji vole ono što rade, za koje je ponedjeljak ujutro najbolji dan u tjednu, doma im je bilo dosadno. Oni su izabrali da će i dalje raditi baš to što rade. Zašto ne, pa imaju slobodu izbora. I vjerojatno su izabrali dobro. Samo... njihov izbor baš i nije težak.
Većina ljudi nije zadovoljna ali novac može donekle izliječiti nezadovoljstvo. Poznajem i neke koji nikako nisu zadovoljni. Idu i rade a ne dobivaju plaću... idu i rade a ne dobivaju plaću... idu i rade a ne dobivaju plaću, idu i rade... I oni imaju slobodu izbora. Izabrali su da idu i rade a ne dobivaju plaću. Da se razumijemo, ti ljudi ne vjeruju u sebe, oni vjeruju u neku lažnu nadu da će biti bolje, ali ne i u sebe, da ONI mogu nešto napraviti. Vrijedi nadati se, ali moraš imati osobni utjecaj. Htio bih ohrabriti one koji su u nedoumici. Ako vam nije dobro tražite dalje, svaki dan, zovite, tražite i dobit ćete. Samo tako se možete nadati. Tamo gdje su problemi nitko ne misli na vas. Misli na sebe. Vi ste slobodni ljudi. Netko vas je naučio da ste vezani nevidljivim lancima za nešto od čega nema koristi, ni za vas ni za bvašu obitelj.
Strah! Razumijem. Prošao sam to. Jedini način da savladate strah je da imate snove koji su jači od njega, da imate strast da nešto napravite od života. Netko od vas očekuje da nešto napravite. Može li biti gore nego što je sad?
Baš sam zapeo za ove "radne odnose" ali nekako mi se činilo da to dobro ilustrira činjenicu da živimo u kapitalističkom uređenju, sve je na profitu i da nitko ne mari za nas (osim nas samih) jer svatko mari za sebe. Zato je loš izgovor nemam novaca jer nisam dobio plaću već tri mjeseca. Pa niti nećete. A zašto bi? Zato jer imate pravo na to? Svakako. Pravo je u redu, ne osporavam, imate pravo dobiti zarađeni novac za svoje prodano vrijeme, znanje, i trud. Koliko ćete još dugo čekati? Mjesec, dva, godinu, dvije? To je sjajno. Novac na koji imate pravo sve je veći, pretvara se u bogatstvo. Još samo danas, pa još samo danas... Ali do trenutka kad naplatite svoje pravo, nemate više struje, ni plina, ni vode, možda ni stan ili auto. I padate, tonete, nestajete. Naplaćeno pravo je premalo za povrat dugova. Kad radimo bez plaće onda ni ne znamo da ta koju smo trebali dobiti (a nismo) nije čak ni dovoljno velika za naše potrebe kad bismo je i dobili.
Samo sam u svojoj prvoj firmi radio tri mjeseca bez plaće. A bilo je tako teško odlučiti otići. Svi su govorili da će se stvari riješiti. Netko drugi je kriv... vraga... sam sam kriv što sam još tu. Teško je bilo ostaviti suradnike, uhodan posao, napraviti promjenu, krenuti negdje iz početka. Lakše je pričekati, nadati se da će se stvari riješiti i ponovo će sve biti po starom. Happy end. To bi bilo najbolje za sve.
Nije se dogodilo ništa. Bila je frka, bilo mi je neugodno, bilo me je strah i zavidio sam svima koji nemaju takve probleme. Ali znam da su neki otišli prije mene. Smogao sam hrabrosti, odlučio i krenuo dalje. Iskoristio sam slobodu izbora. Moja sloboda nije mi omogućavala da radim gdje hoću. Omogućavala mi je da ne radim gdje neću. Nakon toga sam kroz nekoliko godina još par puta promijenio posao, na prvi znak problema. Nije više bilo odlaganja, nije bilo straha, probao sam to i može se, prvi put je najteže. Traži i naći ćeš, ako imaš radne navike. Pošten, marljiv i slobodan, za samog sebe.