...Svaki dan odlazim u knjižnicu, koračam istom stazom, susrećem poznata lica, smiješim im se. Prolazio sam kraj stare lampe, tužno bi svijetlila, veselila se svakome prolazniku. Danju nisam obraćao pažnju na trošnu broncu umočenu u barokni kalup. Živjela je noću, obasjavala malen dio puta moga, a niti tada nisam vidio njene motive, njenu građu, njen stas...
...Danas, slijedim poznatu crtu k znanju, susrećem poznata lica, smiješim im se. Prohladan dan propuštao je samo krhku svjetlost. Nasmiješila mi se, pokraj stare svjetiljke dolepršao je osmijeh, šarolik poput leptira k mome srcu. Osmijeh svakodnevnice bacio je mrežu na moje srce. Toplina osmijeha zahuktala je moje osjećaje. Zaljubio sam se...
...Okovana povjerenjem, ne može se odvojiti od starice. Sestre milosti ne dopuštaju joj da ostavi svjetlost lampe riskirajući tamu. Sudbinu sam joj zapečatio svojim prolaskom, svojom ovisnošću o svjetlu njene prijateljice. Zagrlivši lažnu svjetlost presudio sam si patnju, nemogućnost danje svjetlosti u tami...
...I sve će kiše pasti,
suze mi slikati, ne dopusti da ti sudim,
ne dopusti da razbijem tvoju sliku, tvoja uvjerenja,
zaustavi mi riječi poljupcem...
...Kao ptica u letu pokušao sam biti slobodan...
Post je objavljen 22.02.2005. u 11:16 sati.