Stravični snovi, snovi u snovima. Čudne snove u zadnje vrijeme imam. Postali su tako živi, tako puni emocija, ponekad se probudim ujutro i ne znam da li sam nešto sanjala ili se to doista dogodilo. Šta li nam govore naši snovi? Možda predskazujemo budućnost ili naša podsvijest, kroz snove, na vidjelo iznosi naše strahove, želje, iščekivanja, patnju i bol zamaskirane u neke simbole?
Sanjala sam…
Vozila sam se biciklom nekim uskim, šljunkovitim, vijugavim, puteljkom po nekoj planini. Vozila sam jako brzo i nekako izgubila kontrolu, u jednom zavoju, i strmoglavila se u ponor. Gledala sam prestravljeno u zemlju, koja se prostirala podno planine, padala sam sve brže i brže. Vrištala sam, derala sam se, dozivala mamu, ali nitko me nije čuo, nitko nije mario, a ja sam pokušavala nekoga dozvati, da me spasi dok nisam izgubila glas i u snu preuzela kontrolu nad svojim umom. Zastala sam na tren, zatomila sam strah koji mi je zaledio svaki mišić u tijelu, i počela se strelovito uspinjati. Naredila sam si da se moram sama spasiti, da ne smijem pasti, pobijedila sam strah i uzdigla se u nebo. Bilo je tako predivno letjeti među oblacima. Sada kada sam se malo smirila ponovno sam se počela bojati, afteršok me lupio i naređivala sam svome umu da se probudi iz tog sna. I probudila sam se, sjećam se kako sam otvorila oči, okrenula u krevetu i pokušala malo razbuditi kako bi otjerala loše snove. Ponovno sam zaspala, i ponovno me bilo strah, osjećala sam samo taj grozan osjećaj u tami podsvijesti gdje sam stajala. Ne, nisam se probudila maloprije, to je bio samo još jedan san, i sve sam ja to sebi u snu razmišljala, razgovarala sama sa sobom, svjesno i nesvjesno su se našli tu negdje u tom nekom čudnom stanju. Napokon neka buka, neka vrata, kroz san ti zvukovi su dopirali do mene i povlačili me u stvarnost, protrljala sam oči, sjela u krevetu i sredila misli, stvarno sam bila budna…
Post je objavljen 19.02.2005. u 12:10 sati.