Moje su ljubavi uvijek bile ubrizgane, instant slatke,ispunjivost svih pora.
S čovjekom sam se sastajala dvije godine, uvijek u mojoj kući, rekao mi je da se zove tako i tako, pred rastavom, dao mi je broj isključenog mobitela , onoga koji baš i nije koristio. Viđali smo se jednom do dva puta tjedno, nije mi bilo važno tko je,što je,laže li ili ne. Voljela sam način na koji me je gledao, četkao moju kosu, šutjeli bismo satima ili drijemali jedno uz drugo.
Onda je telefon prestao zvoniti, a čovjek dolaziti, možda sam mogla, trebala posložiti kockice i raspitati se ali nisam. U mojoj sobi on je uvijek bio prirodan, bez oznaka prošlosti ili budučnosti. Bila je to lijepa priča s vrlo malo riječi a opet bogata. Običnost naše komunikacije imala je za mene vrijednost najfinije beletristike.
Katkad previše sitnica poruži građevinu a višak znanja uživanje u jednostavnosti. Ipak kad telefon zazvoni...
Post je objavljen 14.07.2018. u 00:09 sati.