Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vlakomnarizu

Marketing

After uz pršut i štrukle

Bilić se mora skoro pa prepoloviti da bi sa svojih preko dva metra ušao u vagon vlaka za Tokijo. Onog trenutka kada je ušao, ispravio se i priljepio glavu za plafon vagona, Japanci se nisu mogli načuditi koliki čovjek.
Slučajno sam sjeo pored Nene sa Klisa.

"Kako si ti stigao vamo? Učinilo mi se kad sam te vidio, kao da si neplanirano banuo. Ili si planirao da baneš na prvenstvo?"
"Prika moj, ovako ti je to, cilu godinu sam radia, reza san ti neku šumu u pripizdini i štedia da si kupin polovnog Golfa. Dopizdilo mi, razumiš, svaki put kad treban do Splita, ja moran moliti mulce mlađe od mene da me povezu i dovezu. I skupija san ja te novce i krenija do Splita, pa ću onda do Zagreba, reko, da kupin Golfa. I kako san prolazia Spliton, tako prođen pored agencije, a ono, nude za te iste pare koje san ima u pantalama, da odeš u Japan, razumiš, na utakmicu i let i šta ti ja znan. I mislim si ja, a koji će mi kurac auto? Nisan ga ni do sada imo, a koji će mi sad kurac? I ništa, uđem u agenciju, kupin kartu i ravno na aerodrom…"
Najnormalnije vadi cigaretu, otvara konzervu pive i pali cigaretu u sred klimatiziranog, mega modernog i urednog japanskog vlaka.
"...e i sletija ti ja u Pariz, ne znan ti ja ni engleski, ni japanski, ali nekako su oni mene ubacili na avijon za Japan, e i ja san ti sletija tu i ni ne sićan se više kako, ali nekako san doša do kampa, oli tamo di smo se upoznali. E i to ti je to."
Meni su suze krenule od smjeha. Vadim i ja cigaretu, a starija bakica što sjedi pored mene, mašući rukama i pokazujući na vagon upozorava nas:
"Đapan, no cigaret, no cigaret!"
Mi klimamo glavama i potvrđujemo joj da nema cigareta i povlačimo svaki po dim. Stvarno mi je neugodno, ali gledam našu ekipu prekoputa i na drugom kraju vagona, svi cugaju i puše. Koji sam baš ja peh da sjedim pored ove bakice. A da budem baš ja moralni stup i krenem našima govoriti da se izvole civlizirano ponašati... Prošla mi slika kako me izbacuju naglavačke iz vlaka, pa sam odustao.
"Pa čekaj i ti si znači bez ikakve prtljage, ustvari neplanirano se našao u Japanu."
"E srećon san ima putovnicu uza se, eto ka neki dokument i krenija san za Zagreb, obuka bilu majicu, ponija jaknu ako je hladno gori, e i poša kupit Golfa. Ali jebiga, ponilo me, razumiš, da koji ću kurac sa auton, a ovdi igramo protiv Talijana, uzea kartu i umjesto jučer u jutro da buden u Zagrebu, doša san u jutro u Tokijo. Zamisli, isto mi triba od Splita do Zagreba i do Tokija!"

U Tokijo smo stigli nakon sat vremena. Subota na večer, grad gori u svom blještavilu, milijuni ljudi su na ulicama u pokretu. Kako smo krenuli prema tom nekakvom restoranu, odjednom su nam Japanci počeli sa svih strana prilaziti i pozdravljati nas. Prolazimo pored velike grupe mladih u japanskim dresovima i kad su nas ugledali, svi su se odjednom čak i ustali, počeli pljeskati i vikati "Jeeeeee, goooo Kroejšaaaaaa!" Drugi pretrčavaju ulicu, mašu, dovikuju, dotrčavaju do nas da se rukuju i slikaju. Mi ne možemo skinuti osmijehe sa lica, samo klimamo glavama i klanjamo se, ali ne možemo sebi ni objasniti ovo oduševljenje. Kao da smo oslobodili Tokijo od nečije okupacije. Nismo prošli pet metara niti jednom ulicom, a da nam ljudi nisu pljeskali i pozdravljali nas. Valjda ljudi vole iznenađenja, a mi smo sa ovim rezultatom protiv Italije, definitivno bili jedno.
Ništa posebno nije ukazivalo da vrata ispred kojih stojimo su ulaz u nekakav restoran. Čak smo morali pokucati, kao da se radi o nekakvom underground mjestu. Otvoriše se vrata i naš neki frajer nam samo rukom pokaza da uđemo. A unutra već poprilično puno. Dvadesetak običnih navijača, prašinara kao što smo i mi, sjedi na podu ispred TV-a i gleda snimku utakmice. Okolo šanka nisu definitivno prašinari, čim jedu, zvaču i piju vina ili kratka žestoka pića. Jadni momci, sigurno nisu danima ništa jeli ni pili.

"To su ti oni, što ih kod nas zovu zlatna mladež."
"A to su oni? Ajme, ajde nek su i oni uspjeli doći. Ko zna kad je to jelo zadnji put."
“Ma da, vidi ih što slatko jedu, pa to preživljava samo na nekakvom prahu i to jadni uvlače u sebe još kroz nos. Napokon se dokopali poštenog obroka.”
Dok smo mi kao indijanci bogato okičeni tonama navijačkih rekvizita, oni si jadni uspjeli priuštiti svako po jedan dres, koji jedva prikriva sva ta obilježja na njima; Gucci, Armani, Polo, Ralph Lauren, Điđi Miđi, Povuci Potegni.
"Uf, kad vidim ovo, uvijek pomislim dobro je, nije nama tako ni loše."
"Pa zamisli, jadni nose svu tu odjeću sa imenima, valjda da kao hodajuće reklame još sebi zarade koju kintu."
"Ma grozno, kao Židovi što su morali nositi zvijezdu na rukavima, da se zna ko su i šta su. Tako su i ovi sada obilježeni, da se odmah zna kojem sloju pripadaju."
"E pa to su te male stvari na koje čovjek nekada i zaboravi, ali eto vidiš koliko smo mi sretni što imamo bar tu slobodu i privilegiju u životu, da nismo tako klasno obilježeni."
"Ajmo mi vamo sjesti s ovima pred TV, neka ovi još jedu na miru."

Uzeli smo si po pivu na šanku i dobili srčani, kad nam je frajer pet minijaturnih konzervi 0.2 l naplatio otprilike 25 dolara. Tek sada dok tu i tamo pogledavamo utakmicu, jasno nam je da kroz navijanje nismo pola utakmice ni vidjeli kako treba.
Odjednom u restoran ulazi cura u crnoj kožnoj jakni, kosa skromno svezana u rep, ali cijela ekipa prašinara odjednom ustaje s poda kao da je predsjednik došao. Ne kužim baš iz prve tko bi to trebao biti, ali tek pogled na usta ne ostavlja sumnje da se među nama ukazala glavom i bradom, a i ustima, Severina! Potrčasmo svi prije nego nestane, da ubacimo glave u kadar pored nje i okinemo po fotoaparatu. Ona pristojna i nasmijana, pričekala je strpljivo da je izrešetamo blicevima, a onda je nestala uz stepenice na prvi kat. Mužjaci su podivljali, jebo utakmicu, došla je Seve! Stali smo kraj šanka uz jedinu curu, osim Severine, u ovom prostoru. I kraj nekoga tko očigledno ima veze sa skijanjem, budući da mu je prsluk sav izlijepljen sponzorima skijaške reprezentacije.



I ne da ima veze, nego kako se u toku večeri ispostavilo, to je glasnogovornik skijaške reprezentacije, pa samim tim Janice i Ivice Kostelić. A mlada dama je iz marketinga hrvatskog olimpijskog odbora. Budući da smo mi imali gitaru, a njih dvoje za razliku od nas bar znali riječi pjesama bez šalabaktera, vrlo brzo smo proširili bend za dva člana. A kako je oko nas postajalo sve veselije, tako su počeli prilaziti ljubitelji lakih nota. Pridružila se i ova gospoda dubljih đepova, koja ne prestaje žvakati i polako me već fasciniraju kapaciteti njihovih usnih šupljina, budući da im se u ustima istovremeno nalazi zalogaj hrane, gutljaj pića i pokoji refren. Kako su saznali da smo mi ti neki, koji su došli vlakom, svima je prvo pitanje bilo koliko smo dugo putovali. Svaki naš odgovor da smo u vlaku proveli sedam dana, bio je nagrađen novom turom piva. Odjednom su ispred nas stajale zalihe piva, flaše Babića, zagrebačke štrukle i dalmatinski pršut! One pive koje smo mi kupili su ujedno bile i jedine koje smo tu noć platili, bez da nam je do jutra zafalila i jedna kap alkohola. Ekipa oko nas su bili većinom guzonje ili njihovi sinovi. A oni opet ili su ljigavci s jezikom rođenim za uglavljivanje između dva guza ili su izuzetno sposobni i poduzetni. Ima tu menadžera, direktora, članova uprave osiguranja, članova odbora banaka, članova raznih članstava, vlasnika ne jedne nego nekoliko firmi, a ima i pravih kraljeva koji su vlasnici kladionica.

"Vidiš ovaj pršut?" Toma drži list pršuta u zraku, a zatim ga s guštom trpa u usta.
"E to je na račun onih što su igrali keca na Bayern, a Bayern odigrao neriješeno kod kuće."
"Vidiš ove hrpe piva pred nama?" I Brane uzima taman jednu konzervu sa te piramide piva koja se nalazi na šanku, demonstrativno je otvara i uzima gutljaj.
"E to nas časte njih stotinjak koji su na jedan listić za 5 kuna natrpali 20 parova."

Što smo više udarali po pršutu, siru, vinu i pivama, to je zlatna mladež u našim očima postajala sve zlatnija. Naravno, što ne znači da smo ih prestali kritizirati, nego smo ih samo malo manje kritizirali. Svaki zalogaj pršuta i gutljaj vina odstranjivao je zadnje naslage kritike iz naših glava, tako da smo trpali neograničene količine ovih besplatnih medikamenata, ne bi li izbacili te štetne tvari iz nas. Iako je takva borba protiv kritike vrlo dobro poznata i na našim prostorima, nama je očito trebao Daleki istok da dođemo u dodir sa alternativnom medicinom. Sigurno je pitanje samo vremena kada će svijet prepoznati lijekoviti učinak dalmatinskog pršuta i vina u borbi protiv drugačijih stavova, te ga možda kakvom ženevskom konvencijom zakonski staviti u službu čovječanstva. Pa jednog dana u budućnosti, policija neće na demonstrante vodom, nego grahom i vinom koji će šikljati iz onih vatrogasnih topova. One zadnji "tvrde orahe" koje agenti privode po sporednim ulicama, koji se zadnjim snagama odupiru istomišlju, njih odvode u blještava predvorja na pečenu janjetinu. I šopaju ih i mesom i salatom i krompirom, sve ne bi li im utišali kritiku.

Mislim da smo nakon nekog vremena i nešto vina počeli pričati o dvotjednoj patnji vlakom kroz ruske divljine, tundre i stepe, o opasnostima koje vrebaju na svakom čošku, KGB-u, toplim slavenskim dušama koje stresu litru votke za doručak, o sibirskim medvjedima, tigrovima, vjevericama, o okršaju sa brojnijim i oružanim pripadnicima ruske mafije u Vladivostoku, ali sve to da bi došli bodriti Hrvatsku!
Opa, evo još jedna tacna pršuta.
Ma išli bi mi i na koljenima da je trebalo, al eto ima taj vlak koji svakako vozi prema Japanu, pa što bi pjehe kad se možemo dio puta povesti usput. Što ne umanjuje našu patnju i žrtvu za Hrvatsku!
I tako se nađoše još par piva i flaša vina na šanku.
E tu onda već dobrano pripiti menadžeri, dignuti ovom pričom o malom, običnom , ali hrabrom i požrtvovanom hrvatskom čovjeku, teturajući nas zagrle jednom rukom, a drugu visoko vinu u zrak i zaurlaju dok im još vino curi iz usta:
"Oj hrvatska mati, nemoj tugovati, zovi samo zovi, svi će sokolovi, za te život dati!
(Mi menadžeri doduše nećemo, jer je nama dobro i u Sheratonu, ali sve druge sokolove podržavamo u njihovoj nakani da daju svoje živote, op.a.)"
Izgrlimo se sa jednima, zapjevamo koju, rastanemo se, upoznamo se sa drugima, ispričamo našu senzacionalnu priču, naplatimo u pršutu i vinu i tako slijedećih par sati dok nismo imali više koga upoznati i dok na šanku više nije bilo mjesta za slagati sve te tacne i pića.

"Znaš šta, moglo bi se ovako živjeti." Slažemo one pive na hrpu, nešto trpamo i po džepovima za kasnije, a nešto dijelimo ekipi s kojom smo došli ovdje.
"Sad mi je jasno kako političari funkcioniraju."
"Ja sam se toliko naderao ovog vina i pršuta da mi ništa više nije jasno."

Nije nam baš ni jasno kuda nestaje ova ekipa s kojom smo došli. Čim im dobacimo pivu, nestanu negdje. Tek nakon nekog vremena smo vidjeli da odlaze na prvi kat, za koji smo mislili da je rezerviran za VIP goste kao što je Severina. I stvarno, nema nikakvog osiguranja, može se komotno otići gore. Mislim si, ako su ovdje dole s nama zajebani bogataši, s kim onda Seve fešta gore? Sa direktorom iz Transsiba? Penjem se stepenicama kat iznad nas, a tamo kulturna atmosfera među elitom. Svi sjede za stolovima, doduše sa buteljama i kantama punih flaša šampanjca, votke i viskija. Jedino ovi što su s nama stigli padaju preko fotelja, pjevaju i teturaju besciljno okolo. Nekako mi dole za šankom ipak udobnije. Cura iz HOO-a i glasnogovornik skijaške reprezentacije su i dalje odlični prateći vokali, a mi bez premca jedan od gorih bendova. Ali ovdje, u ovom trenutku, najbolji. I jedini.

“Jebote, kako je vama dvoma grozno."
"Što?" Priupita cura iz HOO-a, sa tužnim a istovremeno presimpatičnim izrazom na licu.
"Pa gdje god je neka zajebancija tipa olimpijada ili prvenstvo, vas jadne šalju po tim dalekim vrletima i zabitima. Ne samo da vam plate put i hotel, nego vas još šopaju dnevnicama samo da bi vas izmamili iz kuće. A vama tlaka, ne da vam se, najradije bi po cijeli dan visili u kvartovskoj kladionici."
"Ma šta da ti kažem, nije lako, al ko nas pita. Znaš kako kažu, šuti i radi.“
"Pogotovo je to u tvom slučaju praktično, jer si glasnogovornik!"
"Ma vremena su nemoguća." Toma gura onaj komad pršuta u usta i zalijeva vinom.
"Ne sjećam se kad je ovako loše bilo." Dodaje Suman dok punih usta mrvi štruklu nad šankom.
“Pa morate se početi baviti nekim zimskim sportom, da možemo na slijedećim olimpijskim igrama opet ovako zajedno da pjevamo. Kako ćemo mi bez vas i vaše gitare?"
"Imate četiri godine da naučite skijati kao Kostelići ili voziti bob kao oni iz Jamajke, po kojima su i film snimili."
“Dobro to već sve postoji, jel ima neki zimski sport kojeg nema još kod nas?”
“Pa možete skakati sa recimo 120-metarske skakaonice. Tu smo malo slabi trenutno.”
“Mislim da kada bi se popeo na onu skakaonicu na Planici, sjeo na onu klupu i pogledao prema dole, samo bi se lagano bez pretjeranog uzbuđenja ustao, odšetao sa skakaonice, rukovao se sa trenerom, zahvalio se organizatorima na svemu, spustio se do prvih novinara i obznanio kako se iz privatnih razloga povlačim iz ovog sporta.”
"A biatlon?"
"To svakako. Jedna disciplina, gdje bi s našom kondicijom dominirali."
"I nakon što si dušu ispustio na onoj stazi, onda još treba pucati iz one puške."
"Ma to ne dolazi u obzir, mi smo pacifisti."
"Curling!"
"Čega?"
"Ono s metlom, gdje bacaju one čunjeve po ledu i onda pometu sve za sobom ili pred sobom."
"Jao da! Pa to je odlično, pravi penzionerski sport."
"Jel ima curling u Hrvatskoj?"
"Koliko je meni poznato, mislim da nema."
"Pa eto, mi smo još u Minhenu, Švabe sigurno imaju neki klub gdje bi se to moglo trenirati."
"I budući da mi jedini onda znamo taj curling, mogli bi automatski postati reprezentacija."
"Al sad bez zajebancije, to bi teoretski gledano bilo izvedivo?"
"Pa mi bi vas svakako mogli uputiti kome da se obratite i na koja vrata da pokucate, pa da se to sve pokrene kao nekakav projekt i ideja."
"Jebote pa to je super! De zamisli stvarno da slijedeće olimpijske igre nas petorica idemo u onoj povorci, hrvatski curling tim."
"Dobro, to je pitanje da li bi se prvo kvalificirali na olimpijske."
"Ma sama činjenica da smo mi repka i učestvujemo u nekakvim kvalifikacijama, bila bi totalna provala."
"Onda ovako, mi ćemo se raspitati gdje da treniramo, a vi ćete nas pogurati da postanemo repka."
"Dogovoreno!"
"U to ime, živjeli!"

Naravno da se mi nismo nikada raspitali, a godinu dana nakon ovog našeg povijesnog lobiranja za curling, u Hrvatskoj je osnovan curling savez. Ako se ne varam čini mi se da je jedan od osnivača bio još iz poznatog sportskog centra za zimske sportove, Slavonskog Broda.

Ovaj pršut, sir, štrukle, sve to pomiješano sa vinom i pivom nas je totalno unakazilo. A Mišo Kovač i Daleka Obala su nam polako na nos izlazili. Već je svitalo kada smo izmigoljili iz ovog restorana, a nismo ni približno bili zadnji koji odlaze. Nemamo pojma gdje smo, a sada se snaći gdje je podzemna i koji vlak vozi prema nama, je više nego uzaludan pokušaj. Zato odlučismo uzeti taksi. Hajde da doživimo i vožnju ulicama Tokya i to još u nedjeljnim jutarnjim satima.
Zaustavljamo taman jednu žutu Toyotu i pitamo vozača da li je ok da nas uzme petoricu u taksi. Prvo se mislio, ali kad je saznao da bi mi u predgrađe samo je kimnuo glavom, pritisnuo neko dugme i odjednom se zadnja vrata sama otvoriše. Mi bez riječi. Kao da nam je 5 godina svakome i prvi put u životu se susrećemo sa mađioničarskim trikovima. Čitavo vrijeme tražimo neke posebnosti u Japanu, neku mega robotizaciju i high-tech ludilo, ne primječujući šta nam je ravno ispred nosa. Vrata na japanskim taksijima se širom otvaraju i ponovo zatvaraju automatski, na dugme! Ne možeš ući u taksi dok vozač ne stisne dugme, a ne možeš ni izaći ako ti slučajno padne na pamet da se ispariš, a da nisi platio. Stisnuli smo kao sardine i pukli od smjeha kada smo ugledali na šta ovaj auto liči iznutra. Po svuda, na svim naslonjačima za glavu, pa čak iza volana, nalaze se heklani stolnjaci. Gledam u taksistu, možda je naš neki "Zemo", ali frajer je očigledno Japanac. I to u uniformi, sa bijelim rukavicama drži volan, a na glavi mu šilterica. Opet ne mogu da vjerujem, auto izgleda kao dnevna soba kod moje bake. Bio sam ubijeđen da su heklani stolnjaci naš neki đir. Tko bi rekao da su Japanci skloni ovome. I to još ovako ekstremno, da je čitav taksi tapeciran heklanim stolnjacima. Još samo da mu preko pola šoferšajbe visi onaj heklani trokut, kao što je nama znao visiti preko televizora i zaklanjati pola slike. Sjećam se da kada bi god gledao nešto, taj trokut bi zabacio na televizor, a baka bi unatoč što neće ništa vidjeti, vraćala tu dekoraciju nazad preko pola TV-a.

Preko sedam podvožnjaka, sedam nadvožnjaka, kroz sedam tunela i preko sedam traka, izgleda da još nismo izašli ni iz užeg centra grada. Gazda sa šiltericom i bijelim rukavicama ga momački stišće po gasu, ali nekakvom predgrađu nema ni traga. Iako je jutro i iako smo poprilično pospani, gledali smo da ne zaspemo dok autom razgledavamo ulice Tokya. Gledali smo sve dok nismo stisnuti jedan uz drugoga zaspali opijeni grijanjem, kojeg je vozač iz nekog njemu poznatog razloga odvrnuo u sred ljeta. Buđenje je bilo poput hladnog tuša, kada smo stigli pred hostel i pogledali na taksimetar. Sve ono što smo džabe jeli i pili, platili smo sada ovom taksisti. Ni manje, ni više nego ravno sto dolara. Poanta priče, nema džabe ni kod babe. Sve se kad tad plati. Mi smo imali tu čast, da sav spektar te teorije vrlo brzo spoznamo. Otišli smo liftom na zadnji kat hostela, da uživamo u izlasku sunca nad silnim kablovima koji su dekorirali krovove predgrađa. Sunce je već zauzelo svoju poziciju, žuto, okruglo, gore u čošku horizonta, baš onako kako ga djeca zamisle na crtežima sa kućicom i drvetom. Svud oko nas se prostire nestvaran mir i tišina.

"Ko ovo može platiti? Nedjeljno svitanje nad krovovima Tokija!" Zagledao se Brane u daljinu i onako filozofski povukao dim cigarete.
"Mi sigurno ne", vadi Suman još jednu od onih besplatnih piva.
Osjećao sam se esktremno zadovoljno, upravo onako kako bi se "Buba-San" osjećala da se ispružila mortus pijana na list ogromnog suncokreta, dok joj kroz slušalice dopiru zvuci japanskog jazza, o slasnim cvjetovima na krovovima Tokija. Sunce je počelo već dobro pržiti, tako da smo utekli u naše zastorima totalno zamračene sobe. Nakon svih ovih doživljaja i ove slavljeničke noći, onesvijestiti se u ogromnom krevetu je bilo kao uroniti u kadu punu toplog pudinga.




Post je objavljen 13.07.2018. u 10:20 sati.