Empatičnog me majka rodi pa mi suze nezaustavljivo cure i srce mi se od tuge i boli para dok čitam objavu HRTove novinarke (rubrika: kultura) na Fejsbuku u kojoj dotična cvili, zapomaže i kukumavči jer, u zemlji punoj ljudi što kopaju po kontejnerima da bi preživjeli i iz koje na godišnjoj bazi stotine tisuća ljudi odlazi trbuhom za kruhom u bijeli svijet, ona, jadna, zamislite vi nepravde, mora raditi za vrijeme odigravanja utakmice između Hrvatske i Francuske.
Čovjek stvarno mora bit srca kamena da ne zasuzi dok čita njezinu objavu o njezinoj teškoj i nesretnoj sudbini - pa kako da čovjek ne zaplače kad sazna za tu nepravdu, kad pročita njezinu srcedrapajuću, tužnu ispovijest i spozna da ona jadna i nesretna ne može gladat utakmicu jer, jadna, mora snimat emisiju u toplom i suhom studiju, na radnom mjestu sigurnom do penzije i bez imalo straha hoće li plaća stići ili neće, jer je isplaćuje državna institucija iz pretplate koju svima nama ubire.
Evo četvrto već pakiranje papirnatih maramica trošim zbog tragične sudbine te HRTove nesretnice...
Post je objavljen 14.07.2018. u 11:16 sati.