( Flickr, Puzzaa - J.)
Bilo nam je teško. Užasno teško.
I da smo tada mogli vrištati zbog muke svojim bi vriskom prepolovili nebo.
Ti si imao snage samo za tišinu, a ja samo za suze koje ti nisi mogao gledati. Tu si kao i tvoj tata koji je rekao da tako velike suze nije nikad vidio i da su moje suze velike kao kruške.
A, suze koje je tvoj tata vidio kod mene bile su obične i bezazlene suze.
Suze su mi skrenule tijek misli. Ili jednostavno sada nisam spremna za onaj dio kada mi govore da ti je život u pitanju.
Ne, ne mogu danas pisati pisati o bolnici.
Danas mogu samo o našim šetnjama uz potok onda kada si izašao iz bolnice, o gledanju patki i isčekivanju čaplje, o guglanju o antiupalnoj prehrani, o čitanju kako prevariti nemoguće i pretvoriti ga u moguće.
Drugi put ću pisati o tome kako su nas lomili, lomili nas slomljene i razmrvljene.
Pa, opet, neka im Bog bude milostiv onoga dana kada će polagati račune za sve one riječi i postupke kojima su nam nanosili bol.
Sada želim misliti na onu brezu. Na čistu ljepotu, na tvoje riječi da trebam uzeti kapu kad idem u Maksimir.
Post je objavljen 12.07.2018. u 18:44 sati.