Ona djeca iz špilje su, srećom, spašena.
Mediji pokazuju da je cijela Europa strepila nad njihovom sudbinom i da je cijela Europa sad odahnula i cijela je Europa sretna jer su ta djeca spašena.
A pita li se ista ta Europa koliko djece se u ovom trenutku u trošnim gumenjacima ljulja na valovima iz smjera Afrike put Europe?
Strepi li Europa nad njihovim sudbinama?
I zašto toj djeci Europa ne pruža utočište kad se domognu europskog kopna, nego ih dočekuje žilet-žicama?
Pita li se Europa koja licemjerno drhti nad sudbinom djece u tajlandskoj špilji koliko je djece u zadnjih nekoliko godina ostavilo svoje živote pred zatvorenim europskim granicama?
Kako to da je Europa toliko empatična spram djece u dalekoj Aziji a toliko bešćutna spram djece pred žilet-žicama opasanim europskim granicama?
Izgleda da se intenzitet empatije Europljana smanjuje proporcionalno smanjenju udaljenosti između stradalnika i Europe. Tj. što su stradalnici nama bliže, to nas je manje briga za njih. A kad su već na korak od nas, naša se empatija čak pretvara u mržnju.
(A pod ovim " Europa " ne mislim na političare, nego na sve građane Europe. Jer političari granice opasuju žilet-žicom povodeći se za većinskim mišljenjem svog biračkog tijela).
Stvar je u tome da je sva ta empatija laž, ljudi su tu dramu pratili na način na koji prate neki holivudski blokbaster, to je bio morbidni planetarni reality-show a ljudi upravo svoje morbidno uživanje u neizvjesnosti ishoda ove priče omataju lažnom empatijom, empatija im je alibi, samozavaravajuća izlika kojom se bore protiv toga što su uživali u ovoj priči, svjesni da morbidno prate stvarnost a ne holivudsku fikciju.
Post je objavljen 11.07.2018. u 06:19 sati.