Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/hera-stellar

Marketing

Jedno jutro probudih se kao zrcalo

Ako želiš privući nečiju pozornost pričati ćeš o obitelji, jer s godinama te egocentričnost koju gorljivo, ali neuspješno opovrgavaš, uvjerila da je tvoja priča teška, možda najteža, u najmanju ruku - vrijedna slušanja.
No, odmakneš li se malo, pokušaš li se igrati uloga, ne onako perverzno, kako ti prvo pada na pamet, ne glumeći osobu kakva nikad ne bi mogla biti, nego da budeš predmet, recimo prometno zrcalo na križanju dvije ceste na kojoj se prerijetko susretnu dva automobila, pa ti, kao takav, zapravo možda nisi ni potreban. Ipak, sada kada si zrcalo i vidiš oba puta, možda čak i više njih, dopustiš li si trenutak lucidne objektivnosti, shvatiti ćeš da ni jedna obitelj nema sretnu priču. Hoćeš li moći živjeti sa spoznajom da nisi nimalo poseban? Ili ćeš pronaći vlastitu priču, onu koja će na kraju biti priča tvog života?

. . .

Usnula sam san, olako bih ga okarakterizirala kao noćnu moru, ali probudila sam se uznemirujuće mirna. Jedina anomalija bila je jastuk koji sam snažno držala u zagrljaju. Ne bi to bilo ništa neobično da posljednji prizor moje nemirne REM faze nije bila živopisna slika osobe koju, sada shvaćam, godinama neuspješno pokušavam isključiti iz života.
Mislila sam da sam zajebala vlastitu podsvijest, no sada shvaćam da je ona sjebala mene.

Ne bih pisala o toj osobi, osobu koju sam sanjala, uistinu nije vrijedna slova.
Pisala bih o osobi koju sam, baš poput ove isključila, naivno misleći da sam ju izbrisala, a nekako mi se uvijek prikrade u misli. Ne sanjam ga, iako sam nebrojeno puta molila nebesa da mi ga pošalje u san.
Jesmo li donijeli ispravne odluke? Više on, nego ja, jer i godinama nakon ne mogu se oteti dojmu da nisam imala izbora.
Tješim li se?
Jesmo li ipak donijeli pogrešnu odluku koja nas je pak dovela na pravi put? Možemo li to uopće znati, sada kada nemamo uvid u alternativu?
Svaki put kada pokušam pisati o njemu osjećam se poput svih onih impresionističkih umjetnika koji su neuspješno pokušali kistom zabilježiti kišu na platnu.

Da mi je biti Monet kada pišem o tebi!

Ali, moram vam reći, on nije kiša, ni sunce, ni vjetar mog života; on je magla mog skromnog postojanja, bez drame koju donose gromovi i vjetrovi; on je tih, opipljiv onima koji su ga svjesni, onima koji budno prate svoju cestu, možda samo meni onakak kakav uistinu jest - gotovo apstraktan, nestalan, nesvjesan svoje težine, baš poput magle na nestvarno ravnoj dulibi.

Koliko žudim za tom težinom koju donosiš!

Za njime nema duge, on ne ostavlja zadovoljštinu, niti sreću.
Ostaje samo vlažna studen usred ljeta, kao podsjetnik oblaka magle koji možda nikad nije ni postojao.




Post je objavljen 09.07.2018. u 17:26 sati.