Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/whitelilith

Marketing

MOJ SIN

Čekam da me nazove. Da čujem kako prolaze ovi zadnji dani. Kako izdržava desetu noćnu smjenu za redom. Posljednju. Da mu još jednom kažem: Ponosna sam na tebe! Rastani se od njih kao čovjek, kakav si i do sada bio.
Moj sin. Jedini. Prvorođeni.
Opće je poznato da se s prvim djetetom učimo biti roditelji, radimo greške iz neznanja koje poslije trudimo se ne ponoviti sa slijedećima.
Nedavno sam mu se ispričala, za sve što nisam dobro napravila.
Oprost uopće nije bio upitan, već tko zna od kada, kako je rekao, jer ja sam njegova majka.
I kada mi kaže : Majko! (ili Madre) ja se sva rastopim, jer on je moj sin. Čovjek. Od 23 (godine). Mladi, mladi čovjek pred kojim je Život.
Koji je otišao od kuće na svoj 21. rođendan, našao posao i stan s prijateljima. Pustila sam ga s blagoslovom i poticajem, al' u srcu strepeći, kao i za njegovu sestru kada je otišla studirati, kao i za najmlađu sada koju puštam na školovanje u drugi grad...
(365x2)+25 dana. Toliko je izdržao. Kada mi je proljetos rekao : Imao sam od 22 radna dana, 16 noćnih, ostala sam skamenjena. Što učiniti? Kako mu pomoći, osim ono malo ljubavi i domaće kuhinje (po željicama) i obiteljskog ugođaja, kada (rijetko) dođe kući.
Sjećam se njegovog 1. godišnjeg, 7 dana usred zime, nakon 6 mjeseci rada, kada sam mu vidjela podlaktice spržene od vrelog ulja iz friteze....plačem i sad, al' pred njim – ne... Izdržao je. Moj sin.
I nakon dvije godine rekao: Dosta.
I poduzeo sve da to promijeni.
U proteklih 10 dana dobio je 3 ponude za posao, sve respektabilne firme. U kojima ne moraš strepiti hoće li ti plaća, porezi i doprinosi biti plaćeni (kao što sam ja dok sam radila). Odbio prvu, prihvatio drugu i krenuo u proces, zatražio sporazumni raskid od sadašnje firme. Njegova šefica iznenađena. Puno sam naučio ovdje, hvala vam, rekao je, ali sada moram dalje. Nevoljko ga pušta. Dolazi popodne, izvan njenog radnog vremena, još jednom ga pokušavajući nagovoriti da se predomisli. Ne, rekao je. A onda, kao i svima koji odlaze, noćne smjene (najteže) u raspored. Odraditi će i to.
Druga firma ok. Počinje skupljati dokumentaciju.
Jedno dopodne, nakon noćne, ne znajući za sebe, javlja se na mobitel i gotovo odbija poziv na razgovor za posao (treća firma).
Kaže mi : Toliko sam umoran da ne znam kako da se sredim, istuširam, jedem, stignem busom na razgovor za posao, budem ok i onda još busom na posao u sadašnjoj firmi.
Sine, nemoj se odreći svojih snova!
Jer to je posao koji je želio raditi od kada je završio srednju školu.
Na njegovoj skali od 1 do 10 to je 10!
Odlazi sutradan na razgovor, traje sat vremena, s dva menadžera firme, daje sve od sebe, saumouvjereno i već s iskustvom, on je iskren i pošten, govori sve otvoreno, puno toga zna jer to mu je struka i zainteresiran je, voli to, moli odgovor što prije zbog spomenutih okolnosti. Sviđa im se njegova samouvjerenost i iskrenost. Govore mu da će mu javiti za 2 dana.
Zovu već iduće jutro.
Izabran. On.
Moj sin.
Vi ste zanimljivi i puni potencijala, samouvjereni ste i imate već iskustva u prodaji, želimo vas u svom timu, kažu mu. Još samo testiranja radi dosjea, ali možete biti mirni, vi ste primljeni. Šalju mu već sve potrebno na mail. Daju mu prostora da malo odmori iako je on spreman početi odmah po isteku otkaznog roka u sadašnjoj firmi.
Zar vam ne treba čovjek? pita ih.
Treba, ali najprije tih 5 dana odmorite i onda od ponedjeljka startate, kažu mu.
A ja......već isplakala kada je skupio hrabrosti promijeniti situaciju u kojoj je bio. I izborio se za posao u onoj drugoj firmi.
Divim mu se.
Kažem mu: Rastu mi krila do neba. Ponosna.
Naravno, nazvao je drugu firmu, ispričao se, objasnio sve, jer već je mislio da ga više nitko neće kontaktirati iz drugih firmi kojima je posalo ponude sa životopisom, kada već nisu do tada. Ali ovo je ponuda najbliža njegovoj struci i ono što on želi raditi.
Moj sin.
I sjetim se kako smo zaglavili u bolnici u sterilnoj Švicarskoj, on i ja, kako je porod kliještima (forceps) bio jedino rješenje, kako je stručna i topla babica (naša srećom, pa postala i obiteljska prijateljica i kuma....do neba sam joj zahvalna zauvijek) to riješila i spasila mi dijete dovevši promptno primarijusa klinike, još jednog doktora i stažista. Kako me njegov otac poljubio u čelo državši me sve vrijeme za ruku uz uzglavlje...
kako me pedijatar 7 dana nakon poroda, na prvom UZV kukića moga prvorođenca, pitao (engleskim sam se sporazumijevala u bolnici):
Do You like him?
No.
You love him!
No.
What?
I adore him, I sad.
I to mogu reći i sad.
I ne samo za njega, i za njih dvije – isto.
Ali, ovo je posvećeno njemu.
Jer on je
Moj sin.
Vtm_



Post je objavljen 09.07.2018. u 16:12 sati.