Pregled posta

Večera u Tokiju

Odjednom smo se našli u sred parka, koji naravno izgleda skroz drugačije nego parkovi na koje smo navikli u Europi. Nema tu nabacane borove šume, debelih hrastova i ogromnih krošnji. A ne. Drveće je uredno raspoređeno tako da svako drvo uživa svojih 10 metara autonomije. Fino omanje drvo, sa razgranatom krošnjom koja ide u širinu, a ne u visinu. I to razgranato drvo ne znači da sada grane ko sumanute izbijaju na sve strane. A ne. Tu svaka grana odlazi fino proporcionalno na svoju stranu, pazeći da drugoj grani ostavi dovoljno mjesta, kako se ova ne bi osjećala tjeskobno. I nema tu jedne ogromne krošnje, nego svaka ta grana ima svoju krošnju, tako da i drvo i grane i krošnje i park i trava i bubamare kojih možda ima, možda nema, uživaju jedan neviđen komfor.

Našli smo napokon internet kafić. I trebalo nam je jedno dobrih pola sata dok smo objasnili da bi mi na internet i dok smo saznali koliko jedan sat interneta košta. Iako je ekipa mlađa i još rade u modernom internet kafiću u glavnom gradu, ne znaju niti riječ engleskog. To me poprilično iznenadilo, iako sam negdje čuo da upravo zbog onih američkih nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki, baš i ne vlada pretjerano zanimanje za engleskim jezikom. Luke i Sam su nam mailom javili da su sutra u Tokiju, tako da će s nama na večeru, koju smo upravo mailom sa dvije Japanke dogovorili. Naime, jedna od njih je bila poslovno u Minhenu, radila sa jednim našim prijateljem, te čim je čula da društvo njenog kolege dolazi u Tokijo, odmah se ponudila da nam pokaže glavni grad.

Nismo mogli bolje vrijeme izabrati za vratiti se u predgrađe, nego taman kada se svi vraćaju kući s posla. To nije gužva, to je kontrolirano masovno preseljenje stanovništva s jednog kraja grada na drugi. U podzemnu stanu još eventualno dvije muhe, ali tako da su stisnute jedna uz drugu. Svi uredno, mirno stoje i čekaju da u stanicu uđe vlak. Između vlaka i ljudi koji čekaju, dodatno stoji osoblje podzemne koje čini nevidljivu liniju razmaka između putnika i vlaka. Otvaraju se vrata i valjda tisuću ljudi izlazi i valjda isto toliko ulazi u vlak. Nama ne pada na pamet da idemo u ovom prvom naletu, nego smo odlučili čekati slijedeći vlak. Vagoni su već totalno krcati, ali nema šanse da se vrata zatvore jer još barem desetak ljudi na svakim vratima stoji izvan vagona, ali se neprestanim guranjem pokušavaju još utiskati unutra. I sad dolazi ono najbolje, što sam jednom u nekakvoj reportaži o Tokiju vidio. Osoblje podzemne željeznice, u plavim košuljama, šiltericama na glavi i u bijelim rukavicama, svom svojom težinom se naslanja na zadnje u redu i doslovno ih i tijelom i rukama pritišće prema naprijed, ne bi li ih još ugurali u vagon. Upiru kao da pokušavaju palete sa vrećama brašna pomaknuti koji centimetar s mjesta. Nebitno jel to krhka djevojka ili muškarac sa jačim leđima, sve ih se jednako tiska, gura i gnjeći u vagon. Kako nema dovoljno osoblja za sva vrata, onda još trče od jednih do drugih vrata, opet guraju, upiru, tiskaju sve dok nisu svi potrpani, nagurani i zgnječeni u vagonu. Vrata se jedva zatvaraju, pa osoblje još pomaže vratima da kliznu u ležište. Vlak kipi na sve strane. Samo što je otišao, stanica je opet puna kao i prije par minuta. Sad ako budemo svaki vlak propuštali, dok gužva ne popusti, nećemo stići u naše predgrađe do preksutra. Tako da smo se i mi bacili u ovaj krkljanac. Ulazimo u vlak, a osjećam se kao da ulazim u aparat za cijeđenje voća. Sa svih strana smo toliko stisnuti, da ako ovako nastavi, počet će mi bubuljice iskakati i špricati na sve strane. Doslovno možeš samo glavu okretati i pomicati prste na rukama. Nakon nekoliko stanica i poslije najfrekventnijih čvorišta željeznice na putu prema predgrađu, jebeš ga ako je itko izašao iz vagona. Tek kad smo zašli u predgrađa, mogli smo bar stajati bez da imamo nečiji lakat, koljeno ili glavu u rebrima. Do nas se čak oslobodilo jedno mjesto za sjesti, pored poslovnjaka u odijelu koji je spavajući razjapio usta kao tuljan za ribom. Nismo mogli odoljeti a da ne instaliramo Tomu pored njega, sa isto tako razjapljenim ustima i uslikamo ih kao da zatvorenih očiju pjevaju najbolniji sevdah na svijetu.



Došavši praznog želudca u naše simpatično predgrađe, prolazimo taman pored silnih zalogajnica koje su organizirane tako da je u sredini kockasti šank, iza kojeg je kuhar koji direktno pred gostima pripravlja svoje specijalitete. Posebnih stolova ili stolica sa strane, nema. Sve se događa za šankom. I sjedi i klopa i druži se. Dobro ovo sa druženjem možemo izostaviti, svi samo rokaju po tanjurima. Kuhar uopće ne podiže glavu. Samo sjecka i aranžira. Posvuda oko njega se uzdižu pare iz koje kakvih lončića. Kako svi sjede kao u izlogu, zastajemo ispred svakog restorana i pokušavamo se odlučiti da li da se upustimo u testiranje ili ne. Štapići su naravno normala, a i normala je da mi pojma nemamo sa štapićima jesti. Naravno da se jede sushi, ali još zanimljiviji su mi koje kakvi smotuljci i čuda s kojih vise rezanci, koja prvi put u životu vidim i iskreno nemam nikakvu predstavu šta ljudi jedu. Većina sjedi prekriženih nogu, u jednoj ruci drže malu zdjelicu blizu usta, a drugom rukom samo trpaju štapićima te čudne hranidbene kreacije. Jedina stvar zbog koje se dvoumimo, je ta da je ovdje baš lokalno stanovništvo i mislim da nisu baš navikli na turiste. Sve se događa uhodano i brzo, tako da kada bi mi sada uletjeli nemajući pojma o ničemu i krenuli ispitivati onog kuhara šta ima za jesti, a on kud jadan ne stigne glavu podići od sjeckanja, te krenimo od toga da ne govori niti jedan jezik koji mi govorimo, te nam je neugodno prvenstveno prvo pitati „E, pošto je tanjur ovoga?“ jer nije da smo baš pri parama, a niti bi nas on na kraju krajeva razumio, mislimo si možda da ih ipak poštedimo nas takvih. Nek ljudi uživaju svoju večeru na miru.

„A ionako nema mjesta nigdje“, tješi nas Toma.
Eto, dakle nije do nas, stvarno je svuda krcato.
Zamišljam sebi kako bi bilo kod nas, kada bi netko subotom na sunčanoj špici krenuo ispitivati konobara „A šta je to kava, kako se to pije i koliko košta i od čega je to i koliko treba šečera staviti i jel treba pričekati da se ohladi ili se pije dok je još topla?“
Sjetio sam se i jednom prilikom kada sam bio u Americi, pa s prijateljima otišao u New York na par dana. Lutajući gradom ušli smo u kinesku četvrt i vrlo brzo skontali da smo jedini neazijati u četvrti. Isto tako smo htjeli bezveze ući u nekakvu zalogajnicu ili fast food restoran. Unutra je sjedilo 30 mlađih Kineza, svi u crnim kožnim jaknama. Kada su nas vidjeli da se približavamo i namjeravamo ući, svi su se okrenuli prema nama. Vidjevši tu reakciju, samo smo skrenuli u slijedeću ulicu i štura.
E sad, nazad u Japanu, kako smo napasli oči gledajući sve te ljude kako slasno jedu, glad nije nestala, nego je postala samo još veća. Par metara dalje naletjeli smo na ulični štand sa hot dogom. Sekunde nismo dvoumili bili ili ne bili. Uzeli smo svako po jedan i nekako nas stid samih sebe, da od tolike za naše pojmove egzotične hrane, mi na kraju jedemo hot dog. Nakon prvog zalogaja hodajući cestom, počeli smo tražiti kantu za smeće. Nešto odvratnije, bezukusnije i bezveznije dugo nismo probali. No međutim znajući da nas ništa drugo ne čeka, na silu smo prožvakali bar pola hot doga. Ostatak smo ipak bacili, teška srca bacajući hranu, ali ovo je bilo stvarno dno dna. Iz nekog razloga smo se opet sjetili onog psa bez noge, koji je šepao na stanici transsibirske željeznice.

„Jako čudan hot dog. Very strange.”
„Jebo ti nas. Nismo nimalo avanturistični ko Indiana Jones ili James Bond. Trebali smo otići fino i jesti sa onim Japancima. Da su Indiana ili James bili tu, oni bi ošli klopati sa lokalcima. Vjerojatno bi izbila neka frka, ali bi bar imali na temelju čega film napraviti. Ko će o nama film praviti, jedemo hot dog u Tokiju?“
„Pa možda neka melodrama ili art film?“
„Ili oni prvi crno bijeli filmovi, gdje ide prvo tekst – Brane i prijatelji jedu hot dog – i onda idu one ubrzane hektične scene gdje se mi smješkamo i uzimamo svatko po hot dog. Onda tekst - Hot dog nije fin – pa opet scene gdje se mi ubrzano gegamo s noge na nogu i pravimo grimase jer nam je hot dog odvratan.“
„I tu se svi u kinu polomiše od smjeha.“
„Eto, ko bi onda gledao James Bonda, a istovremeno u kinu ide naš holivudski mega spektakl.“
„Imate pravo, ovo sa hot dogom je bila fenomenalna ideja.“

Toliko fenomenalna da smo se na kraju nahranili čipsom i pivom, uz obilje nebuloznog TV sadržaja. Japanci imaju preblesave šou programe, kvizove, skrivene kamere i natjecateljske igre. Gledamo hrpu muškaraca koji pokušavaju nešto na brzinu izrecitirati, dok stoje na nečem što izgleda kao katapult. E sad, ko zamuca i pogriješi u recitiranju, katapult ga raspali po sred jaja. Zatim nekoliko njih pokušava zaustaviti kotrljajuću loptu nalik na odlomljenu stijenu i budu naravno svi pregaženi. Dvojica natjecatelja vise u sred studija kao obješene šunke i pokušavaju nogama srušiti jedan drugoga. Ali na nogama umjesto cipela, jedan ima dvije ogromne pile, dok su drugome namontirane ogromne nunčake. I dok ovaj nunčakama mlati po rebrima suparnika, suparnik mu je zabio pilu među noge i pili naprijed nazad. Na drugom programu iz jedne rasprodane dvorane taman uživo prenose kako 50 ljudi sinhronizirano hoda…

Novi dan, nova šnita kruha, novi list sira, nova hrpa ljudi u podzemnoj. Otišli smo ranije da razgledavamo grad, jer ćemo se sa Englezima i Japankama tek predvečer naći. Nabasali smo na jedan dio grada koji je prenatrpan neonskim reklamama. Cijeli grad obiluje njima, ali ovih par uličica su valjda centar svih neonskih reklama jednog neonskog svijeta, sa krajnjim ciljem da teroriziraju oči na svakom koraku. Ulazimo u trgovački centar, koji se ubrzo svodi samo na centar, budući da unutra nema niti jedne trgovine. Sve je puno nekakvih hi-tech automata sa totalno opaljenim igricama. Tinejđeri iz skoro pa pravih pušaka ciljaju na monitore ili na ogromna platna, gdje se projecira ratište „u prirodnoj veličini“. Na slijedećem katu su formule, auti i motori, kat iznad su nekakve drugačije nebuloze, dok je na petom katu totalna gužvaona. Tu su postavljeni simulatori za plesanje, grupni step ili sviranje gitara. Stotine školaraca zapliće svoja stopala pokušavajući slijediti strelice prikazane na monitoru. Čitava ta zgrada od sedam ili osam katova, povezana sa pokretnim stepenicama i liftovima, je jedna ogromna igraonica.
Šetajući gradom čini nam se da smo nabasali na sami epicentar Tokija, sudeći po neviđenoj gužvi na ulicama svuda oko nas. I sam položaj zgrada, koje čine nekakav nevidljivi krug oko ogromne raskrsnice u koju se slijeva desetak ulica iz svih mogućih pravaca, stvara dojam vrlo frekventnog i zajebanog dijela grada.



Taman smo prošli i pored kipa Haćiku, spomenika najboljem čovjekovom prijatelju. Haćiko je bio pas koji je svaki dan pratio jednog profesora do željezničke stanice, gdje je ovaj vlakom putovao na posao. Poslijepodne bi ga uvijek na istom mjestu, u isto vrijeme, čekao ispred željezničke stanice. Jednog dana profesor je iznenada umro na poslu. Haćiko ga je naravno čekao na uobičajenom mjestu. Slijedećih 9 godina Haćiko je nastavio dolaziti na isto mjesto, u isto vrijeme, da čeka na profesora. Sve dok nije uginuo. Postao je japanski sinonim za odanost, pa su mu digli spomenik točno na mjestu gdje je svaki dan čekao u nadi da će se profesor vratiti. S obzirom na Haćika, nije bilo sumnje da se nalazimo u kvartu zvanom Shibuya, jer tako se zove i najprometnija željeznička stanica ispred koje je spomenik. Ono što je Picadilly u Londonu ili Times Square u New Yorku, e to je otprilike Shibuya u Tokiju. Ovdje nema mjesta neplanski načićkanim bijelo-žutim neonkama koje su obješene doslovno na svaku izbočinu i čavao koji slučajno viri iz zida. A ne, ovdje su imena poput Sonya, Toyote i sličnih svjetskih brendova, koji svojim blagim i pomno isplaniranim nijansama njeguju bonton prema oku.

„Oprostite, da li bih smjela zamoliti za trenutak vaše pažnje, ja sam naime reklama i željela bih da vam se u ime renomiranog brenda kao takva predstavim“.
Dok su ove neotesane neonke od maloprije, više onako seljanke bile.
„Bu! Hallloooo, vidi me! Vidi me jebemu kru! Maliiii, pogledaj me, okreni se prema meni, budalo! Vidi ovo, sad žuta, pa sad jos žuća. A vidi sad, jedno slovo svijetli, pa drugo, pa treće! Šta kažeš haaaaa, maaaliiiiiiiiii?! Čiji si ti?“

Stojimo na jednom od hrpe semafora koji krase ovu nenormalnu ogromnu raskrsnicu, sa zebrama u svim mogućim pravcima. Drugi kraj zebre se nazire u daljini i malkice sam skeptičan da ljudi ovoliku razdaljinu uspiju u jednom naletu preći ili pretrčati. Pa samo da bi prešao zebru, treba ti bar jedna pauza uz jauznu i odlazak na WC. Na drugom kraju zebre, u daljini, stoji zid od barem stotinu ljudi koji čekaju na zeleno. U međuvremenu, gledajući lijevo i desno, naša strana broji također nepreglednu masu pješaka. Scena izgleda kao iz filma „Braveheart“ kada dvije vojske stoje jedna nasuprot drugoj i samo čekaju znak da se sjure na poljanu između njih. I znak dolazi u obliku zelenog pješaka na semaforu. U toj sekundi i naša vojska i ona preko puta kreću jurišati jedni na druge. Raskrsnica koja je do maloprije bila čista od pješaka, pretvara se u jedan suludi mravinjak. Sa svih strana naviru ljudi, prema naprijed, nazad, lijevo, desno, ukoso, dijagonalno, horizontalno, okomito, ovako, onako. Otprilike se nalazimo na sred raskrsnice i otprilike mislimo da se krećemo ravno prema drugom kraju zebre, ali odjednom nemamo pojma kuda u ovom krkljancu, tako da smo na kraju nošeni masom izbili na skroz desetu stranu raskrsnice. Opet smo stali na semafor da pričekamo zeleno i krenemo tamo kuda smo pošli i prvi put. I opet su se stvorile neviđene mase ljudi i s jedne i s druge strane ulice. Ustvari na svim stranama, gdje god počinje zebra, stoje stotine ljudi. Sve je čisto, svi uredno čekaju, auti se zaustavljaju na crvenom i raskrsnica je totalno prazna. Pješacima se pali zeleno i nastaje opet totalni kaos. Sa svih strana jurišaju lavine ljudi jedni na druge, mi opet nemamo pojma kuda. Masa nas nosi sad lijevo, pa da bi izbjegli ove iz suprotnog pravca, bježimo desno i opet smo na skroz drugom kraju raskrsnice.



„Ko bi rekao da prelazak jedne raskrsnice može biti ovakva matematika.“
„Stvarno, već i ja sumnjam da nismo dovoljno kvalificirani da pređemo ovu zebru.“
„Eeee, a kad sam ja govorio ajmo upisati seminar kako preći cestu, neee, šta će nam to. Eto sada, a vidi ovo, ajd sad pređi jebenu zebru.“
„Možda da pitamo neku stariju bakicu da nas prevede na drugu stranu?“

U trećem pokušaju smo bili odlučni dokopati se točno one strane ulice, prema kojoj smo krenuli i prvi put. Jednostavno smo se zaletjeli u nadi da će se ovaj put drugi sklanjati pred nama. Ako se ne budu izmicali, jebiga, onda ćemo se zabijati jedni u druge, ali mi više ne skrećemo ni lijevo ni desno. I vidi vraga, funkcionira. Došli smo točno tamo kuda smo naumili. Ovo je doslovno poprište bitke, prsa u prsa, samo malo modernija i miroljubivija verzija. I gledaj tko je na drugoj strani ulice, naši dragi transsibirski suputnici, Luke i Sam. Baš danas su stigli iz daleke Saitame udaljene čitavih 30 km od Tokija gdje su gledali Englesku protiv Švedske. Zahvaljujući novinarskim iskaznicama, imali su privilegiju biti skroz uz teren. Sam nam pokazuje slike Beckhama i ostalih engleskih reprezentativaca u akciji, udaljenih svega par metara od objektiva. Deset minuta kasnije su došle i dvije Japanke, kojima sam uspio zaboraviti imena već par sekundi nakon što su se predstavile. Što nije nužno da su im imena komplicirana. Možda sam ja jednostavno glup.

Cure su rezervirale stol u nekakvom restoranu, što bi ujedno moglo značiti da ćemo nakon dužeg perioda nešto i večerati, a da nije konzerva, list sira ili pašteta. Iako poznavajući nas i našu sreću, vjerojatno će to biti restoran u kojem su specijaliteti upravo konzerve, sirevi i paštete. Na samom ulazu u restoran dočekuje nas konobar i vodi nas kroz labirint separea do našeg stola, koji je naravno isto tako separiran. Valjda da nas ne bude stid kada nam serviraju konzerve. Ali ništa slično tome ne dolazi na stol, nego stiže prava klopa, čak i predjelo. Jedini možda manji problem u cijeloj priči je taj, da nitko od nas nije baš vičan štapićima za jelo. Niti smo imali prilike dosadašnjim načinom prehrane da ih testiramo. Tako da sushi i ostale komadiće predjela prvo ganjamo po tacni, da bi ih onda jednom kada smo ih najnespretnijim načinom uspjeli prignječiti između dva štapića, uredno izgubili na putu prema ustima. One koji su završili na stolu ili u krilu na kraju bi uzeli rukom, pa zatim opet neodustajući od stapića, krenuli ganjati ostatke predjela. Japankama smo bili totalni cirkus, vjerojatno kao da s nama sjednu neandertalci koji nikada nisu vidjeli vilicu, žlicu i nož i onda se krenu bosti s vilicom po obrazima ne uspijevajući iskooridinirati put do usta. Cure su nam pokazale točno tehniku, kojim prstima i kako držati štapiće i jednom kada nas je krenulo, pretvorili smo se u bagere. Grabili smo štapićima šta god se moglo podići. Kada je nestalo predjela, nastavili smo podizati salvete, upaljače, dekoraciju na stolu, čupati jedni drugima dlake iz nosa. Stvarno odlično da su stolovi ograđeni.

Taman kada smo očekivali diplome za uspješno savladavanje štapića, stigli su nekakvi rezanci. Oni su očigledno namjerno poslani, ne bi li nas spustili opet na zemlju i uvjerili nas kako su pred nama još sati i sati vježbanja. Stol je ubrzo izgledao kao poprište masakra. Niti jedan od nas nije uspio zagrabiti rezance, bez da više od pola nije izgubio po stolu, po majici, u majici, po obrazima, vratu, na podu i u krilu. Japanke su nas odmah, čim su se izkontrolirale od prolijevanja suza gledajući nas šta radimo, uputile da se zdjela u kojoj su rezanci smije uzeti drugom rukom i primaknuti ustima. E, sad ovo sve skupa ima puno više smisla. Sad se samo kao vilama trpa i nabacuje u usta. A sve ono što ispadne, pada ravno opet u zdjelu. Ne pitamo ni šta jedemo, niti nas baš nešto zanima dokle god je uskusno. Jedini fokus trenutno, usmjeren je fascinaciji hranjenja sa štapićima. Toliko smo očarani našim novim umijećem, da ni ne kontamo kako čitavo vrijeme ne mlatimo po siru i konzervama, nego se konstantno nižu same delicije japanske kuhinje. Bar meni to tako izgleda, budući da nam stalno nešto novo, ukusno, zanimljivo i nepoznato stiže na stol. Samo ta činjenica da nam stalno nešto stiže na stol, ne ostavlja sumnje da se radi o vrhunskom restoranu koji će nas na kraju propisno oderati po guzovima kada se dotaknemo teme „Koliko je ovo sve koštalo?“
Ali kao što rekosmo, predrasude su tu da bi ih se pobijalo. Tako je i ovaj cijeli spektakl izašao 15-20 dolara po glavi, što je puno ako se uzme u obzir da inače kupujemo po list sira, ali prihvatljivo ako se uzme bilo šta drugo u obzir.

Post je objavljen 09.07.2018. u 10:34 sati.