Nikada i nipošto nemojte odustati od svojih želja i snova, čak i onda kada se čine nedohvatljivima poput punog mjeseca u mlačnoj proljetnoj noći. Kada želite nešto dovoljno jako, onda se svemir tako posloži da iznenada vaša želja započinje svoje putovanje kroz stvarnost.
Život isprva gledate kroz ružičaste naočale, sve se čini bajkovito i prekrasno ( što život uistinu i jest, kada ga tako posložimo ). S vremenom se ta ružičasta silina pretvori u sivilo, ponekad i u teške udarce koje onda treba znati izdržati najbolje što znate. Ja sam sve udarce preživjela i proživjela uspravno, stojeći čvrsto na nogama, zahvaljujući dvjema stvarima koje su moje najjače oružje - smijehu i riječima. Smijeh sam doista koristila puno duže i puno češće ( oni koji me dobro poznaju navikli su na moj smijeh kao nešto sasvim normalno ), riječi obojene smijehom koristim tek odnedavno.
Kako najlakše podnijeti udarce? Vrlo je jednostavno; stvorite i imajte ladicu koja je dostupna samo vama, i u nju zatvorite sve svoje demone, ne dajući im da izlaze van. Naravno da će oni ponekad pokušati izaći iz ladice u koju ste ih zatvorili, najčešće izazvani nekim mirisom ili zvucima ili mjestima na kojima ćete biti. Duboko udahnite, razvucite najljepši osmijeh koji imate i vratite ih natrag, u tamu ladice iz koje su izvirili u nadi da ćete ih pustiti na svjetlost.
I ja je imam. Nastojim je ne otvarati, osim kad unutra moram pospremiti nekog novog demona. Usput primijetim da su oni, koji su dugo boravili zatvoreni, pomalo izblijedili i da nemaju više onu razarajuću snagu kojom su me uništavali; od nekih je ostao tek pomalo gorak okus u ustima i ružno sjećanje blijedo poput prastare crno - bijele fotografije. A sve zahvaljujući smijehu, koji me održao kroz sve ove godine.
Kad mi je bilo najteže, nisu me grlili drugi ljudi; činio je to moj smijeh, vraćajući me u život. Beskrajno sam mu zahvalna na svakom zagrljaju.
Post je objavljen 19.06.2018. u 05:50 sati.