Kopaj... kopaj dublje.... Tako otprilike zvuče savjeti, a ponekad i ja sama, kad pokušavam naći uzrok svojih paničnih napada, zapravo sada već pravog paničnog poremečaja.
Trauma iz djetinjstva? Neki veliki šok u posljednje vrijeme? Stres??
Ni jedno, ni drugo, ni treće i sve navedeno! Još je prerano da se u potpunosti otvorim, ali kada dode vrijeme shvatit ćete i vi, a i ja zašto svoju prošlost i poričem i priznajem kao uzrok problema.
Prije par godina, kasnila mi je menstruacija. To jutro kada sam popiškila onaj štapić i ugledala crticu više, mi je bilo najljepše i najsretnije jutro ikada. Na sam rođendan mog dragoga... Ni on nije mogao poželjeti bolji poklon od toga... No dva mjeseca kasnije, dogodilo se najgore i najnesretnije jutro u mom životu... Probudila me neopisiva bol... Trčanje ginekologu, bolnica, uspavljivanje, čišćenje... praznina, tuga i bol. Dobro sam se držala, ne mogu reći da nisam... Pokušala sam prihvatiti to - sve se događa s razlogom. Nisam se zatvorila, nisam potonula do kraja. Bila sam čvrsta. Brojne riječi podrške su dolazile sa svih strana, no, ništa ne dopire do tebe onako zapravo. Kockice moraš sam posložiti u glavi.
Par mjeseci kasnije, stigao je prvi od brojnih napada... Ničim izazvan... ležim, gledam tv, smirena, opuštena u zagrljaju svog dragoga. No, stigao je! Nemir, tjeskoba, predinfarktno stanje ( tako sam se osjećala ), gušenje... I nakon 10 minuta sve stane! Ostaje samo zbunjenost i strah od proživljenog. I onda je krenulo... jednom tjedno, dva puta tjedno, tri puta tjedno, svakodnevno, dva puta dnevno... No, borila sam se! Iz dana u dan sam govorila da sam jača od toga. Otišla na sistematski, samo kako bi umirila svoju ludu glavu sa mislima o raznoraznim bolestima. Naravno, zdrava da ne mogu biti zdravija!
Okidač? Uzrok? ne znam! Znam da sam dvije godine živjela bez ijednog napada i nisam ni pomišljala da bi mi se mogli vratiti... Ali jesu, tu su... I opet ničim izazvani, kao... Kopaj, traži... Ne?? i pokušavam, zato sam i krenula pisati... uvijek nekako postavljam zid visoko oko sebe i teško da mi možeš prići u potpunosti.... no, nekako se lakše otvoriti masi ljudi nego pojedincu, pogotovo ako ti je blizak. Nije to strah od osuđivanja, izdaje... ne mogu objasniti!
Kada sam krenula dobivati učestale napade, vješto sam ih skrivala od svih ljudi koje znam, pa čak i od svog dragog. Imala sam osjećaj ako im kažem i oni znaju šta mi je, da dopuštam da napadi budu sastavni dio mog života i tema razgovora na kavi. jednostavno pitanje poput: kako si? Meni bi zvučalo kao - i kako ti i tvoji napadi? Nosiš se s time? Ako trebaš šta, samo zovi.... Sažaljevanje, suosjećajnost... Bilo mi je previše. Ovako, bili su dio mene ali ne i moje svakodnevnice...
Danas jesu... Jer su toliko intenzivniji i ne mogu ih ni sakriti, niti želim. Priznala sam samoj sebi da trebam pomoć. I da... ide mi na živce pitanje kako sam. Ide mi na živce i to što vidim strah u očima svog dragoga svaki put kad izlazi kroz vrata stana jer ipak me ostavlja samu i na milost i nemilost svim mojim strahovima i "stanjima". Ide mi na živce i kad se slučajno zagledam negdje pa mi netko uleti s pitanjem - si dobro? Vode, šećera??
Dpustila sam svojoj psihi da gospodari mojim danima. Ljuta sam sama na sebe zbog toga... i još više zbog toga što iz dana u dan odgađam posjet doktoru, jer vidim sve one silne male tabletice od kojih će mi biti "bolje".
Zblokat ću psihu i prepustiti kemiji da me vodi kroz život. Ne želim to, no istovremeno ne znam kako pobjediti psihu! Kako da ja vladam njome, a ne ona sa mnom??
Post je objavljen 11.06.2018. u 13:48 sati.