Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

In A Sentimental Mood

Nedavno mi je jedan dobar prijatelj rekao da su moji tekstovi ovdje na blogu impresionistički. Kako se radi o osobi čije mišljenje cijenim, sklon sam povjerovati toj pomalo šaljivoj tvrdnji. Mislim da je baš impresija ono što nas potiče i pokreće na pisanje ili stvaranje bilo čega. Impresija rađa ekspresiju. Ovo je prvi put da kod objave posta mogu kliknuti u onu kućicu poezija. Time ću možda zavarati potencijalnog čitatelja, pa će pomisliti da sam napisao i objavio pjesmu, ali ipak ne. Zapravo želim o upravo pročitanoj knjizi poezije „In A Sentimental Mood“ Ivane Simić pokušati prenijeti vlastitu impresiju.

Ako je promatramo vizualno, kao predmet, spomenuta zbirka i prije samog čitanja krije malo iznenađenje. Omot knjige je jedna šarena slikovnica puna jarkih boja. Međutim kad se omot makne, što ja kod čitanja redovito radim, u ruci vam ostanu kao gar noći crne korice na kojima se ističu velika bijela slova naslova. Najednom se veseli, šareni akvarel preobrazi u ozbiljni, crni tuš, kao da se neki vješt grafički dizajner poigrao s čitateljem. Sličan utisak ostavljaju i sami stihovi među koricama.

U upečatljivoj uvodnoj pjesmi „Cipele“ autorica dočarava potragu u kojoj u crvenim cipelama kroz duboku travu traži mjesto na kojem je bio logor Begejci. Pri tom ispisuje stihove koji su vrlo emotivni, ali ne upada u zamku patetike. Nakon što kod čitatelja izazove niz različitih emocija, na kraju mu daje nadu, umiruje ga stihom u kojem je jedna jedina riječ, ljubav. Pjesma „Dah kratkih slogova“ počinje umirujućom slikom „jablanova koji buše nebo“ a pred kraj se sruči na čitatelja surovo realnim stihom „u jamu ih je stalo više od 900“. U naslovnoj „In A Sentimental Mood“ za jazz kaže da je krhak, da bojažljivo šuška metlicama, da se skriva. Ivana Simić kroz stihove opisuje svakodnevne situacije, koje su samo naizgled banalne, kao u „ Swing Low, Sweet Chariot“ dok piše o vratima koja stružu, da bi na kraju za ista ustvrdila da plešu. U „Time Line“ planira se slikati na moru i slike staviti na facebook. Ispucat će mnoštvo fotografija „dok ne uhvati trenutak sreće“. „What A Little Moonlight Can Du“ sadržava mnoštvo fraza iz crne kronike, a zapravo je posveta mjesecu. Autorica vješto oslikava obiteljske odnose, kao na primjer u pjesmi bez naslova u kojoj kaže „Voljela bih biti otac mojoj kćeri“. „A Man Of Constant Sorrow“ govorio o muškarcima, kavi ne bi trebali biti. „Round Of Midnight“ pomalo je potresna priča u stihu o oslobođenju ubojica njenog oca. Ironija koju sadržava ta pjesma gorka je i opora. Neke su izrazito su tjelesne, kao „One Of My Favorite things“ u kojoj kroz stihove tematizira vlastita leđa. „Isus me ljubi“ je na specifičan način religiozna, autorica nedjeljom ujutro trči, kako bi oblikovala stražnjicu, „kako bi savršeno pristajala u tvoje dlanove“, a sinonim za pričest je poljubac. U pjesmi „Jedini“ pridjev iz naslova pridružuje imenici strah, pa pomalo paradoksalno, ali uvjerljivo dodaje da je sigurna sve dok se boji.

Pjesme Ivane Simić u dobroj su mjeri narativne, realne, često govore o svakodnevici. Karakterizira ih između ostalog popuni izostanak rime i lirske simetrije. Razbacane su, ali ne kaotične. Mogu funkcionirati kao ultra-kratke priče sa obratom na kraju, što je jedna od odlika dobre priče. Istovremeno su vrlo poetične i emotivne, ženstvene, erotične ponekad. Na već spomenutom omotu otraga stoji da je autorica zaljubljenik u jazz i da su mnogi od naslova posveta jazz klasicima kao i sjajno odabran naslov. Već sam u više navrata naveo kao je jazz muzika emocije, imaginacije i improvizacije, što se može reći i za Ivaninu poeziju.



Post je objavljen 10.06.2018. u 10:01 sati.