Gdje smo ono stali apropo trudnoća i poroda?
Dakle, nakon što primarijus skupa sa silesijom doktora i specijalizanata na jedvite jade privede porod kraju kreće pravi urnebes. Ak si te sreće da te razrežu, e onda te pokrpaju ( naravno, opet u prisustvu specijalizanata; šta će djeca, moraju se naučit radit, pa eto šta ne bi tebe gledali raščeperenu na galgama dok te krpaju na najnezgodnijem mjestu ) pa onda ležiš na kolicima dva sata, i za to vrijeme te ko god prođe prodrma - ne spavat, ajmo ostat budna. Pa kad prođu ta dva sata iskrcavanje u krevet, gdje odmah skužiš da se sve ohladilo i da boli ko sam vrag. Pa ti dođe da, kad izađeš iz bolnice, ubiješ sve one koji su ti govorili - ma nije to ništa strašno, ko da ideš na zahod, malo se napneš i gotovo ( jebeš zahod na kojem se napinješ šesnajst sati ).
Kad smo već kod zahoda, e to je tek kalvarija, jer kad dođe vrijeme da nakon par dana istrpaš sve ono što si pojela...moliš Boga da te uzme sebi; rana boli ko vrag, napet se ne smiješ ni u ludilu, i proklinješ dan kad si ti osobno ugledala ovaj svijet. Pa borba s dojenjem, i to boli ko sam vrag, barem ispočetka; još ako se upale drugarice...pa svi puni pametnih savjeta - meći ladne obloge, meći tople obloge, meći peršin ( a niko ne kaže jel list il korijen ), pij ovo, pij ono. Pa nemoj jest ništa osim par stvari jer sve živo napuhuje bebu ( a pojela bi živog čovjeka, bez pardona ). Pa nosaj malog kmekavca jer eto najbolje da je uz mater, ko pozna njen dodir, dok ispaćeni otac sedmi dan u nizu zalijeva dolazak djeteta na svijet, jer ko će drugi, majka je zauzeta dojenjem, izdajanjem, nosanjem i smirivanjem djeteta, šepanjem do zahoda i psovanjem na istom.
Osto je još carski rez. E pa u njemu carsko nema ništa.Te stavljaju kateter, te izvade litru krvi za kojekakve pretrage, te anesteziolog davi ( nekad se buduću majku uspavalo do daske; sad preferiraju spinalnu anesteziju, koja je jako zgodna ak bodu pet-šest puta e da bi se krenulo sa zahvatom, koji gledaš ko prijenos otvaranja olimpijskih igara i slušaš instrumente kak zvone ), te moliš Boga da ti ne ostave u trbuhu i instrumente i sestru instrumentarku, ko vuku u Crvenkapici. Prednost nad normalnim porodom je naravno to što nema pregledavanja od strane svog raspoloživog osoblja, uključujući i ložača i čistačice. Kad sve završi, stubekaju te u krevet, i po novome očekuju da čim otpusti anestezija presvlačiš i dižeš dijete ko da si ga našla na cesti, nema veze što ti je trbuh rasporen od do i vučeš i kateter i infuziju. Jer majka može sve - rasporenog trbuha dizat dijete, dočekat ispaćenog oca sa osmijehom Mona Lize ( nema veze što je još uvijek ošamućen od alkohola, ipak treba dostojno obilježit dolazak djeteta na svijet ), podnosit sestrama detaljno izvješće koliko je puta beba jela i koliko je puta presvučena...svaka je rodilja zapravo jedan neviđeni multipraktik. Apropo zahoda i dojenja - deja vu ko kod normalnog poroda, jedina je prednost što se može sjest ko normalan čovjek; e sad kak to izvest s tuferom na trbuhu i djetetom na rukama ( sigurno ste za vijeke upamtili da je djetetu najbolje da od nula do dvadesetčetri bude uz mater, ocu se ruke tresu jedno duže vrijeme od neprospavanih noći i popijenih zdravica ).
Pa sad vi recite da je porod pisofkejk.
Svoj ću porod opisat zasebno, to je trajalo duplo duže od najdužeg Kastrovog govora.
Post je objavljen 08.06.2018. u 06:21 sati.