Ovo je trebao biti prvi post nakon povratka, ali sam zaboravila da sam ga napisala. Čudne su te moje moždane vijuge...
POVRATAK U BLOGERSKI ŽIVOT
Punih 6 mjeseci je prošlo od zadnjeg posta. Isto toliko je prošlo od posljednjeg izgubljenog kilograma. Isti broj je i dobivenih kilograma (možda još malo više, ali nekako mi je krivo pokvariti sve ove šestice).
Otkako je započeo B2 tečaj (ja ga zovem škola s obzirom da je trajao 6 školskih sati dnevno), koncentrirala sam se samo na Deutsch i sve drugo je nekako nestalo. Teretana, vježbanje doma, normalno hranjenje (zamijenilo ga je nenormalno prežderavanje). Sve do danas, kada sam napokon otišla u teretanu i to prvi put nakon, koliko? koliko? Tako je, šest mjeseci. I to ne na sprave, nego na Pilates.
Već sam više puta pisala da u ovom gradu ne možeš imati previše izlika u koje bi i sam povjerovao. Pomisliš da te, u 35-oj, previše kuk boli za vježbanje, a onda vidiš babu u teretani koja je jednom nogu u grobu (a drugoj na spravi). Ili u 36-oj, kada misliš da je prekasno za jačanje ruku, jer je sindrom karpalnog tunela sve naporniji, a onda vidiš ženu bez ruke u garderobi teretane.
München je napokon zahvatilo proljeće. (I trajat će do rujna, jer ljeta vjerojatno neće ni biti.) Vožnja biciklom je svakako ugodnija sada nego prije kojih mjesec ili dva kada sam na -13 vozila do centra grada (12 kilometara u jednom smjeru) nakon čega, bez pretjerivanja, nisam mogla govoriti, mislim da ni svoje ime nisam znala. Voda se u košari bicikle smrznula već nakon nekoliko kilometara, a ja sam još dugo nakon toga pokušavala sebi objasniti koji mi je bio vrag.
I tako… eto mene u proljetnom odjeći koja mi puca po šavovima, jer sam se toliko udebljala da više ne stanem ni u rastezljive hulahopke. Nedavno sam kupila donji dio trenerke, što sam zadnji put učinila valjda u 8. razredu. S trenerkom sam mirna barem par mjeseci (nakon čega postaje i ona uska, ako nastavim ovim tempom).
Čim sam ušla u dvoranu za Pilates, znala sam da ću imati materijala za blog…
Dvorana je bila gotovo prazna kad sam išla. Od hrpetinu prekrasno oblikovanih nogu, teško je bilo pronaći noge trenerice. Nju sam tražila da joj kažem da sam tu prvi put i da nemam pojma što radim pa ono - da me zanemari. Nisam je uspjela naći, nego sam počela najbolje što znam, a to je zaista zaista zaista jako jako jako ajme majko.
Prije nego što smo počeli, zapričala sam se (naravno, što ću drugo) s curom do mene koja je, baš kao i ja, nekako se nelagodno osjećala u tom prostoru. Mora da smo namirisale kut gdje će biti početnice (kažem u ženskom rodu, jer smo bile sve ženske, osim jednog zalutalog lika). I tako ona meni kaže da joj je ovo prvi put u ovoj teretani, ali inače da je pohađala (je li to pravi glagol? – vjerojatno ne) pilates (da je išla na pilates je pravi glagol). Izuzetno je bila mršava (pored mene je izgledala još mršavije).
Kaže ona da joj nije toliko teško vježbati, ali da treba vremena da uđe u naviku. Kažem joj ja: Svaka ti čast, još i trudna vježbaš. Na što ona odgovori crvenog lica: Nisam trudna. Tako sam jednostavno građena. Sve ode u trbuh.
Moj lažan osmijeh nije uspio prekriti koliko mi je bilo neugodno. Nikad nisam vidila nekoga da je tako mršav, a da ima drob kao da je u 8 mjesecu trudnoće. Je li me to opravdava? Recite da da. Recite da ste i vi baš tako jednu vidili i da vam je bilo jednako bed.
Štogod mi je nakon toga pričala, zaboravila sam. Gdje radi, čime se bavi općenito, koju teretanu preporučuje… blank. U glavi je ostao prazan prostor. Rekla bih veliki prostor kao njen trbuh, ali to bi bilo bezobrazno.
Sutradan me noge uopće nisu boljele, valjda zato što ih gotovo nisam ni dizala.
Kad će me ponovno Pilates vidjeti, ne znam, ali jedno je sigurno: otići ću u neki drugi kut i sakriti se da me ona ne vidi. U protivnom, znam da ću samo gledati u njen trbuh pokušavajući shvatiti kako! Kako!
Post je objavljen 30.05.2018. u 22:05 sati.