Smijem li si dopustiti par minuta lutanja kroz svoje misli. Bijeg od valova koji me neumoljivo zapljuskuju, lešinara koji kljucaju, telefona što zvone, i vrata što se otvaraju uporno u nepravilnom ritmu radne dinamike.
Mijenjam kolegicu koja je na bolovanju, već drugi tjedan. Liječi svoj ponos i ego. Opravdano. Politika je kurva, nakon druženja s njom svakome je potrebno bolovanje. Odrađujem njen dio posla, odrađujem svoj dio, sve je hitno, sve je bitno, i svima su potrebne konzultacije u pogledu posla koji rade u prosjeku 15 godina duže od mene.
Misle kako pravnik zna bolje od njih, riječ pravnik ima stigmu pameti, a zapravo jednostavno ne vjeruju dovoljno sami sebi. Problem nedostatka samouvjerenosti. Ili, prebacivanje odgovornosti na drugoga, i to bi mogao biti razlog, ali u svojoj vjeri u dobro u ljudima, prikloniti ću se prvom tumačenju.
Kad bih barem već bila stara.
To je misao koja mi se često plete po mozgu. Bili smo na svadbi ovog vikenda. Promatram stariji bračni par u klupi ispred mene. Muž polako gubi strpljenje. Mrzi vjenčanja, a ovo je vjenčanje s misom. Bliži se pričest, i gospođa iz reda ispred se ustaje, dok muški ostaju sjediti. Njezin suprug blago ju pridržava za kukove dok se ona provlači ispred njega. Sretnici.
Nemam iluziju da će mi starost biti lijepa. Vjerojatno ću imati šećernu bolest i reumu, ako ćemo genetski, a mirovine možda neće niti biti, ako ćemo financijski. Ipak, priželjkujem ju. Priželjkujem da su sve važne odluke iza mene, da me svo zlo koje mi se mora dogoditi već prekalilo, sve bitke ili dobivene ili izgubljene, ali da ih više ne moram voditi. Čak i sretni trenutci neka su sjećanja iz kojih ću crpiti snagu, a ne bljeskovi munje koji će proći prije nego što dođu.
Premlada sam da bih rekla da sam umorna od života. Ali što mladost ima s time? Preumorna sam od neizbježnosti spoznaje da još, u najboljem slučaju, moram doživjeti nemoć i smrt svojih roditelja, posvađati se s mužem bar sto puta, poslati desetke ljudi u pm, pokopati dio svojih snova, i promatrati životne boli i padove svoje kćeri. A sve to će se dogoditi, jer to je život.
Moja sestra je trebala živjeti, ona je voljela život, ja život samo odrađujem. Poput nekog velikog ispita, rješavam pitanje po pitanje, s glupim osjećajem moralne obveze da ga riješim najbolje što mogu. Družim se sa smrću još od kada sam stajala kao dijete uz raku u koju su pokapali mojeg brata. Čak niti tada smrt nije bila nešto strašno. Smrt je šal kojim grijem ramena, moja bliska prijateljica. Život je taj od kojeg me hvata jeza, neumoljiv, uporan, nasilan i krvav. Spoznaja da će u nekom trenutku doći njegov kraj, moja je utjeha.
I ne moram se brinuti, proći će dovoljno brzo, što sam starija godine kraće traju, samo ću se okrenuti i moje želje će se ostvariti. Godine traju sve kraće, ali zato su mi dani dugački, vječni. Svaku večer zahvaljujem Bogu na svemu što je taj dan prošlo u dobru, ali na daru života što mi je dao ne zahvaljujem, o tome ćemo se razgovarati Licem u lice. On već zna što ću mu izbrojati, ....da me se nije pitalo kad je o tome odlučivao, nisu mi dane upute, previše je toga nejasno i skriveno, kontradiktorno i šuplje... i slično, međutim, ne znam što će On meni reći.
Možda će mi, kroz neki od ovih beskrajnih dana koji su mi suđeni, šapnuti zašto. Možda neću morati čekati kraj utakmice. Možda mi pošalje neku drugu blisku prijateljicu.
Post je objavljen 23.05.2018. u 12:07 sati.