Ne pamtim datume. Znam samo da je bio dan poput ovog. Prošle su godine. Prošli su životi. Ali sjećam se da je baš tog dana tog prošlog života započela moja transformacija.
Vjerojatno najveći strah kojeg imam je da ću povrijediti ljude koje volim. Još uvijek.
Duga noć u nekom drugom gradu. Prije tog prvog koraka sjedila sam pod zvijezdama. Smatrala sam se najusamljenijim bićem pod tim istim zvijezdama.
Noć je trajala godinama.
U glavi sam prošla sve ono što će biti ako ostanem. Činilo mi se da će noć trajati zauvijek.
I znala sam.
Vjerojatno najteža odluka koju sam morala donositi u tada mladom životu.
Povrijedit ću one koje volim.
Ali to je jedini način da im ne donesem još više boli.
I sve što sam bila do tad, prestalo je postojati.
Izgorjelo je. Nisam spalila mostove iza sebe.
Spalila sam jedan život.
Mjesecima i godinama koji su uslijedili povremeno bih se izgubila. Ali nisam si dozvolila da žalim.
Prošli su životi. Intenzivno građenje i rušenje, traženje i gubljenje. Ali danas više nisam najusamljenije biće pod zvijezdama. Danas znam da ljubav ne postoji samo u trenutcima sreće. I da za nju često treba proći i kroz najdublji mrak.
Post je objavljen 29.04.2018. u 11:13 sati.