Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

Ispovijest tronogog



ŠTAP

Bili smo u Krakowu na moj rođendan i voljena supruga mi je kupila za poklon štap.

(Mogao sam prvu rečenicu napisati i „Bili smo u Krakovu za moj rođendan i voljena supruga mi je kupila na poklon štap“ i - priznajte - nitko ne bi primijetio ikakvu razliku jer se ne radi o navodnoj razlici između hrvatskog i srpskog, dok ja - kao pisac - vidim razliku, ali za nju ni ne hajem.)

Obradovao me štap usprkos tome što ima nakinđuren, pomalo kičerski trup, ali je drška sve ostalo zasjenila: izrezbarena je u obliku smotane lisice, a ja s lisicama imam poseban odnos, pa je dar dobro pogođen.

Odonda hodam naokolo uz pomoć štapa. Moram priznati - nije mi baš neophodan, ali dobro dođe. Olakšava hodanje, mnogo pomaže pri usponu uz stepenice, mogu se osloniti na njega kad zastanem da predahnem i odmorim se, a u slučaju potrebe (koja se, srećom još nije ukazala) mogao bih nekoga s njim dobro zveknuti.

Napokon sam hodajući odgovor drevne Sfingine zagonetke: ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a navečer na tri? (Čovjek. Dok je beba puže „na četiri noge“, na koljenima i laktovima; kroz život hoda uspravno, kao svaki dvonožac, a u starosti se ispomaže štapom.)

Otkako hodam sa štapom počelo mi se nešto svakodnevno događati, a kad kažem „svakodnevno“ mislim to bukvalno. Svakodnevno barem jednom ili više puta, potrebno je samo da izađem u grad. Dvije su tipične varijante istog događaj. Prvo - idem pločnikom. Ususret mi dolazi nepoznata ženska. Neskriveno me odmjerava i dok se mimoilazimo dobaci: „Imate krasan štap!“ Drugo - sjedim u kafiću. Za susjednim stolom sjedi jedna, dvije ili tri nepoznate ženske. U jednom trenutku mi se pogled susretne s jednom od njih i ona dobaci: „Imate krasan štap!“ I uvijek je to ista rečenica, iste tri riječi!

Gorko se šalim na svoj račun - što je sljedeće? Imate krasne štake! Ili - imate krasna kolica! No ta pošalica ne odgovara na pitanje što je svim tim ženama.

Pala mi je na pamet pomisao da one možda, jednako kao što imaju urođenu naklonost prema konjima i malim životinjama, te odbojnost prema zmijama i miševima, imaju urođenu sklonost prema štapovima, ali ne. Nakon ozbiljnijeg premišljanja privremeno sam skloniji drugoj teoriji.

Svakome je poznato da usamljene žene ne gledaju nepoznate muškarce. Najviše što možete doživjeti od nepoznate žene je letimičan pogled bezizraznog lica sekundu-dvije. To ne može biti prirodno jer su žene jednako znatiželjne kao muškarci o čemu svjedoči da će vas otvoreno odmjeriti ili neka vrlo mlada djevojka, gotovo još djevojčica, ili neka stara i pohabana žena. Zašto je to tako? Odgovor se nameće. Sve žene čim ponarastu učas otkriju da ih otvoreno gledanje može uvaliti u nevolju, da im se odmah mogu nalijepiti neki besprizorni prostaci kojih se teško otarasiti, da otvoreno iskazivanje znatiželje nije preporučljivo jer se izravan pogled tumači kao poziv, čemu su posebno skloni oni najprimitivniji koji najbolje da su što dalje. Tko se opeče i na hladno puše, pa nakon nekoliko neugodnih iskustava sve žene nauče suzdržavati se, ograničavati, suspregnuti znatiželju u svim situacijama. Često mi ih je žao zbog toga jer je malo takvih zadovoljstava kao razgledavanje drugih ljudi. Tek kad ocvatu i izgube svaku privlačnost žene su ponovo slobodne otvoreno se tome prepustiti, a dotle im pomakne dobar dio života u samoograničavanju.

Nakon ovog objašnjenja mogu iznijeti i hipotezu: štap izaziva na reakciju - pored toga što je to zaista upadljiv i lijep štap - time što otvoreno poručuje da onaj tko ga nosi nije u stanju potrčati, već malo bržim hodom može mu se izmaknuti, onaj tko se oslanja na štap je bezopasan i može ga se bez opterećenja odmjeriti. Nakon što to uoči žena se opusti, prepusti prirodnim impulsima, a to je svima jedno te isto: „Imate krasan štap!“

Zaista mi je krasan štap. Poučan. Dapače, njegovo djelovanje nije ograničeno samo na ženski rod. Često privuče i poglede muškaraca i navede ih da ga prokomentiraju. Za divno čudo, i njihove reakcije se u 99% slučajeva svode na iste tri riječi, što zahtijeva novu teoriju zašto je baš tako, kao da su te tri riječi usađene kao genetska reakcija, kompjuterski rečeno - po difoltu, ali to moram ostaviti za neku drugu priliku jer bi nas predaleko dovelo.

Recimo, prije neki dan sam otišao na promociju knjige Rajka Grlića, a pred ulazom naletim na Antu Tomića. Valja napomenuti da Tomića izuzetno cijenim, s užitkom čitam njegove tekstove i jedva čekam svaku njegovu novu knjigu. Smatram ga jednim od naših najboljih pisaca, jednim od najduhovitijih Hrvata i čovjeka kojeg odlikuje neopterećeno mišljenje i originalan stil njegova iznošenja. Promatrao me je kako prilazim i što mislite da mi je prvo rekao? Dajem vam samo jednu priliku da pogađate…

Imaš krasan štap.











Post je objavljen 27.04.2018. u 08:12 sati.