Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/odazivotu

Marketing

Mala princeza

Potpuno mi je jasan jaki unutarnji poriv za sudjelovanjem
na Radionicama glume za odrasle
Osim što se prepuštam svojoj dječjoj duši,
uživam biti razigrana,nesputana
van „odrasle odgovorne uloge“.
Već u prvim satovima mi je kliknulo
kako me malo istraumatizirano dijete iz prošlosti,
zapravo dozvalo da dođem,
podignem, osvijestim i otpustim traumu iz svoje sedme godine.
Voditeljica nam je nasumično podijelila citate iz
„Malog princa“ ispisane na bijelim papirićima.
U trenutku uzimanja papirića u ruku
misli su se automatski vratile u tu osamdeset i drugu,
na pozornicu osnovne škole...
Priredba je posvećena predstavnicima tadašnje gradske banke
koji su imali običaj nas prvašiće nagraditi
štednom knjižicom i kasicom u obliku zemaljske kugle.
Djetetu od sedam godina to je bio doživljaj!
Bio bi mi i danas.

Stojim na pozornici sa svoje dvije prijateljice iz razreda,
moj je red započeti dio zahvale predstavnicima banke.
Gledalište je puno odraslih ljudi u prvim redovima
te učenika naše škole iz viših razreda
koji su došli upriličiti ovaj svečani događaj.
Dok u znojnim dlanovima ruku sakrivenih iza leđa stišćem papirić
na kome su ispisane riječi sa naputkom „Pročitajte ako zaboravite tekst“,
nisam ni pomišljala kako bi me ovih par životnih trenutaka
moglo odrediti.
Nisam puno razmišljala, kako to djeca inače ni ne rade,
samo se prepuste osjećajima i uživaju...
Ali nešto je toga dana, na toj školskoj svečanosti,
na pozornici školske dvorane pred mnogobrojnom publikom,
krenulo po zlu.
Svojih pet minuta prepustila sam strahu, mislima,
odvratila od osjećaja sreće i ponosa male princeze u centru zbivanja.
Prestrašeno dijete odlučilo je odgurnuti razigrano te
obilježiti budućnost, godine i razne nesigurne situacije javnog nastupa.

Započela sam recitaciju od par kratkih rečenica
te zablokirala na prve dvije riječi.
Sekunde su se činile kao godine,
simpatična publika aždaje koje će me progutati.
Osjećaj ponosa i igre vesele princezice
zamijenili su osjećaji jadnosti, srama i nesigurnosti.
Dok sam tako bespomoćno zurila u publiku
tražeći pomoć poput svakog nesigurnog djeteta,
nisam se ni sjetila papirića kojeg gužvam u malim rukicama iza leđa.
Moje vijeme je isteklo kada sam „potjerana“
iz centra pažnje gromoglasnim pljeskom podrške.
Sram i sram, pljesak sam osjetila na svojim rumenim obrazima
kao poslije dlana starijeg brata na licu.

Djevojčica iza mene nastavila je recitaciju,
također zablokirala, ali se spremno dočekala u trenutku
podsjetivši se papirića koji je spasio situaciju.
Da stvar bude bolja,
Ana je bila predsjednica razreda, učiteljičina mezimica,
malo omražena među nama djecom.
Isticala se sa svojim politički angažiranim roditeljima
zbog kojih je imala malo posebniji tretman u školi.
Ana je taj dan dokazala da je prilično samostalna i samouvjerena,
a meni je još više išla na živce jer se snašla tamo gdje ja nisam
te sam bila uvjerena da bi mi bilo lakše da smo ostale
u istim ulogama nesigurne djevojčice,
iako Ana nema veze sa mnom.

Danas, više od tri desetljeća iza nemilog događaja,
izbija uzrok svih nesigurnih nastupa i nevjerovatne treme.
Imam priliku izliječiti nesigurno dijete u sebi
preko bijelog papirića ispisanim tekstom iz „Malog princa“.
Uspjela sam!
Na pozornici divne dvorane među svojim kolegama.
izgovorila sam rečenicu improvizirajući, ali svjesno kontrolirajući tremu.
Moja se duša uspjela izdići, izliječiti traumu, otpustiti nesigurnost
te vratiti osjećaj razigranog djeteta.
Osjećaj je predivan!
...Par dana kasnije nalazim knjižicu Malog princa te častim svoju malu princezu.
Zaslužila je.




Post je objavljen 26.04.2018. u 19:47 sati.