Umivam se hladnom vodom i ispirem graške znoja s lica. Koža mi treperi od napora. Moj dah, ubrzan, grabi zrak kojeg poput neke rijetke dragocjenosti nema dovoljno u plućima. Obrazi su mi grimizni, nijansa savršeno usklađena sa kričavo rozom, sportskom majicom koju imam na sebi.
Sjećanje na tromost i nemoć zadnjih mjeseci trudnoće, tog užasa ukopanosti i bezvoljnosti za bilo kakav pokret, u meni budi jezu. Prijateljica mi je rekla kako je negdje čitala da je ženskom tijelu potrebno dvije godine da opet bude kao prije trudnoće. Iako osobno nisam tu informaciju pročitala niti sam ju išla kasnije provjeravati, pomalo gledajući svoje iskustvo uviđam njenu točnost. Ona je doduše govorila samo o tijelu, ali mislim da se to odnosi i na psihu. Dvije godine od poroda potrebno je da žena, duhom i tijelom potpuno izmijenjena, obogaćena i prekaljena, opet pronađe sebe i nastavi gdje je stala.
Impresionirana sam sposobnošću tijela da se u tako kratkom vremenu od samo tri mjeseca prilagodi novim zahtjevima. Vježbe koje nisam mogla izvoditi sada mogu, koje su mi bile teške sada su mi drage. I nadalje ima dana kad ih izvodim psujući u sebi i dana kad moje tijelo mrzi trenera, ali to traje kratko. Odlučnošću obrijem sa sebe odustajanje, jer vrijeme koje kradem od svojeg djeteta neće biti uludo bačeno. Nakon treninga moj muž ostaje družiti se s ekipom, točnije, ženskim dijelom ekipe, dok ja samo mahnem dvorani i jurim po svoju najdražu girju od 12 kila, mojeg Zlatnog zmaja.
Kad sam točno prestala biti ljubomorna? Jer, bila sam, bila sam preko svake mjere strahovito ljubomorno žensko biće, a moj muž ekstrovert smatrao je nepotrebnim ne davati mojem zelenom čudovištu obilje povoda. Ne znam. Prošle su godine pa se moja sjećanja pomalo mute i varaju me. Bračna kugla je bila napukla do te mjere da ju je jedino Božje čudo moglo spasiti. Moja ljubomora je bila samo šlag na torti naših problema. Ali Bog je darežljiv u svojim čudima, iako nikada nisu kakvim ih zamišljamo. Toliko su neprimjetna da smo ih u stanju pripisati vremenu, samima sebi, položaju zvijezda i slučajnosti.
Možda je to bilo jedne od onih noći kad se zaljubljenost istopila i nestala, kad su romantične iluzije isparile i napustile moje prostorije, jedne od onih noći kad sam počela sebe poštovati i cijeniti, kad je bilo koji životni scenariji postao realnost, potpuno prihvatljiva realnost. Bilo je to kad sam prestala definirati sebe u odnosu na muža ili druge ljude, već isključivo u odnosu na samu sebe. Skinula sam taj teret sa sebe, jer ljubomora je strahovito težak teret i onome tko ga nosi i onome tko je s tom osobom, i gledajući unazad uživam u svojoj slobodi. Možda sam otišla u drugi ekstrem, a ekstremi obično nisu dobra stvar, ali ne marim za to, zdravlje kao ekstrem u odnosu na bolest je divan ekstrem.
Više nikoga ne molim, više nikoga ne čekam, više ne stojim sa strane dok me bol zanemarivanja truje, sada samo mahnem u prolazu. Grabim velikim koracima, jer moje vrijeme je dragocjeno, ja sam dragocjena, a svi neproduktivni osjećaji ostaju na stanici bez vozne karte. Ovce i kokoši ne rađaju zmajeve. Zmajevi rađaju zmajeve. Jesi li dovoljno jak da pratiš zamahe mojih krila?
Post je objavljen 24.04.2018. u 11:30 sati.