Možeš li osjećati nostalgiju za mjestom koje si samo posjetio?
Kao za domom koji ipak (možda samo još) nije tvoj, ali osjećaš ga takvim?
Možeš li sjediti za bačvom u zagrebačkom pubu, dok svira prava irska muzika i gotovo se rasplakati?
Možeš li voljeti ovaj grad, ovu rijeku, ovaj život koji se tu nekako posložio, činjenicu da imaš birtiju preko puta u kojoj te svi znaju i poznanika u kvartu koji te pozdravljaju? Sve ono kako sam si zamišljala da će život u gradu izgledati, a istovremeno željeti otići na najzapadniji i najsjeverniji otočić pored Irske, mjesto toliko divlje da sam se zaljubila u njega istom silinom kao što valovi udaraju taj ludi komad otoka na samom sjevernom kraju.
Inishmore...otok koji me iznenadio, oduševio do te mjere da bi odmah tamo odselila. I pitam se što me sprječava? Kad ti vlastita obitelj ponekad stvori pokoju prepreku (i tebi i sebi) da se pokrene neki posao tu...
Rekla sam da ću jednostavno otvoriti blog i kladionicu...na to koliko mogu izdržati na ludom, polupustom malom otoku...usred ničega, gdje vjetar propuhuje kosti, a ima samo trave, kamena i pokoja ovca.
Post je objavljen 24.04.2018. u 07:16 sati.