Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Stručak tišine...





Još uvijek se igram riječima... sačuvala sam sada već požutjele papire ispisane prvo
dječjim rukopisom... a onda zrelijim koji odaje govor srca... prve verzije su kostur... zrcale trenutak nadahnuća...
neke su prepune grešaka... ipak, čuvam ih...







Lutah tminom zaborava, ljubav je jecala za suncem, a misli dotaknute meduzinim dahom gradiše snovima tamnicu. Gledajući u nebo koje ništa ne obećaje oprostih srcu zabludu. Umirilo se kao vjetar pred oluju. Sluti navalu ljepote. Osjeća titraje neurona u misaonom režnju, vrtloženje misli, njihovo slijevanje u simpatikus. Ćuti neurofiziološku začudnost osjećajnosti, neizrecivost uzdrhtalosti staničja nutrine, nedokazivu povezanost njegova ritma i ritma univerzuma, neopisivu usklađenost kovitlanja zavojnice vječnosti i trenutka poljupca.

U okladi s tugom dotaknuh istinu, ljubav dolutalu sa početka priče o nama i svemiru. Drhturi tajnoviti kod prvog heliksa rasplinutog u prostornost vremena. Sreća klija iz sjemena dolutalog iz sedmodnevne iluzije o nastajanju svijeta.

Srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene. Ispisalo te kao rebus na zaslonu sanja, budilo nadahnuće kojim pisah pjesme strancu, nestvarnoj osjetilnosti, nepostojećem okusu vina s obronaka Arkadije.

Pisala sam pjesme. Bila sam izgubljeni sanjar u svijetu poezije. Jedna zvijezda padom dotaknu stručak tišine, na srebrnom sagu mjesečine prepoznah korake. Progovorio si jezikom cvijeća, titrajima vlati trave, sjajem Sunca i zagonetkama utkanim u povijest izričaja.

Osluhnuh tišinu poezije, doživjeh njenu uzvišenost, bezimenom osjećaju darovah ime i sakrih napisane pjesme u njedra uspomena. Dotaknuh nulu Fibonaccievog niza, uronih u zlatni trokut kozmičkog zakona, krenuh putevima postojanosti, oćutih ljepotu traganja za izričajem onoga neizrecivog u nama.

Još uvijek lutam beskrajnim širinama pjesništva.

Slobodna.

Dijana Jelčić