Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/arianasubic

Marketing

Kada pisac nebi bio rob

Virginia Woolf: "Kada pisac nebi bio rob, nego slobodan čovjek, kada bi napisao ono što želi, a ne ono što mora. Kada bi svoje djelo mogao zasnivati na vlastitom osjećaju, a ne na konvenciji. Nebi bilo ni fabule, ni komedije, ni tragedije, ni ljubavi, ni interesa ili katastrofe u konvencionalnom smislu riječi."
Virginia živjela je od 1882. do 1941. To je period gdje još nije vladala potpuna sloboda pisanja kao danas. Iako je Virginia jedna od začetnica modernizma skoro sva njezina djela uglavnom su eksperimentalna. Svejedno postojale su neke granice do kojih je mogla ići. To je bilo vrlo značajno prijelazno razdoblje gdje je na ljudsku svijest utjecao i niz faktora na ljudsku svijest. Kao i sami umjetnici, tako i Freud, Young, a i sam val feminizma itd.
Dakle govorimo o prijelazu značajnog napretka, gdje su svejedno i dalje postojale neke granice. U svakome slučaju njezina izjava stoji na mjestu.
A što je danas?
Danas kada pisac ima svu slobodu, moglo bi se reći da je djelomično rob. Koliko ustvari jedan pisac je slobodan čovjek? Može li pisati stvarno kako želi? Ne bih rekla. Čitatelji danas posežu večinom za knjigama koje su napisane jednostavnim rekli bismo laičkim jezikom. Bitnija im je sama radnja, akcija, nego izražavanje i dubina riječi. Lirsko izražavanje, predivne metafore, zagonetke koje se skrivaju u zamršenim poezijama, čitatelje danas toliko više ne zanima. Ta prava ljepota izražavanja kao da je nestala. Te mistične dubine de Guya, E.A.Poeva atmosfera, da ne spominjem Charles Baudleaira ili Sylviu Plath. Petrarka je svoju tugu ispisao toliko prelijepo.
A još prije svega toga misticizam tek. Ilijada i Odiseja, svi ti mitovi, legende. Svih tih mitova više nema. I koliko god se govori da pisac danas može napisati što god želi, ja se s time nebi složila. Pisac danas djela mora prilagoditi najviše samoj radnji i zbivanju, koja po potražnji publike treba imati što više akcije. Nažalost Virginijina izjava koja datira negdje iz početka 19.stolječa i dan danas stoji na neki način. A to ne vrijedi samo za pisce, već i za sve umjetnike.
No nekako čini mi se da baš ta enigma, ta mističnost, ta ljepota i dubina nedostaje ljudima i stvara prazninu u ljudima, čineći ih nesretnim. Jer današnji čovjek teži sveznaji, opipljivosti, bez upotpunjenja duše, čini ljude sve depresivnije, ispraznije, jer sve više teži nekom ispunjenju uma, a sve manje srcu. Još ću razraditi ovo u idućem postu. Jako me zanima mišljenje ostalih.


Post je objavljen 13.04.2018. u 07:40 sati.