Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Ona Ljubav i on Strah...





Mauzolej poznate cavtatske brodovlasničke obitelji Račić (kipar Ivan Meštrović 1883. – 1962.),Građen je od bijelog bračkog kamena u obliku kupole i u čitavoj građevini nema niti jednog komada drva ili nekog drugog materijala osim bronce, od koje su napravljena vrata i zvono.
Na zvonu salivenom također po Meštrovićevom nacrtu upisana je njegova prekrasna misao:

"Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovati da je život vječan".







Promatram Michelangelo- ovu sliku i pitam se: Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin?

Slika mi ne odaje mjesto, ali gledajući je nazirem odnos zakona zlatnoga reza i slutim dinamiku zlaćane spirale. U njenoj zadnjoj točki je renesansni umjetnik smjestio taj po legendi sudbonosni dodir prstiju. Na slici vidim kako se iz sivila prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga.

Pitam se je li umjetnik znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo. Njenim djelovanjem stvaramo metafore, postajemo kreativni i emotivni.
U moždanoj polutki sličan oblik je umjetnik oslikao Boga i njegove glasnike, male anđele, čuvare svih naših tajni.

Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo u nastajanju svijeta, desnu polutku čovjekova mozga.

Iz djelovanja lijeve polutke proizlazi logika, artikulirani govor, racionalnost, osjetilnost, suzdržanost i sumnjičavost.
Sjedinjujem moju lijevu s naslikanom desnom polutkom u misaonu sliku Anima mundi, duše svijeta i osjećam neku novu spoznaju u sebi.

Promatrajući sliku prihvaćam izazov slikara.

Milijardama godina je Anima mundi titrajima svjetlosti stvarala prostor i vrijeme, prelamala ih u spektre uvijek novih boja. Iz njenih titraja se odvojila najjasnija ideja i postala sunce. Na tisuće sitnih ideja obasjane suncem su blještale kao zvijezde i širile svemir. Iza svake nove eksplozije svijetla je ostajala i energija odbačenih ideja, energija koja se odvajala od duše svijeta i osamostaljivala.

Duša svijeta je promatrala kako iz njenih odbačenih misli nastaje bezdušna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline i brda, kontinente. Materija se počela nagomilavati u bezličnu masu.

Anima mundi zatitra drugačijim ritmom. Osjeti strah i proplaka poezijom suza.

Prazni prostor između gromada zgušnjavajuće materije se počeo puniti kapima iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora. Tako iz njenih odbačenih ideja nastade dolina suza, Zemlja.
Očarana sjajem sunca, počela je plesati upijajući njegov sjaj i toplinu. Duša svijeta osjeti moć tog sjedinjenja, toplinu tog zagrljaja i u njenoj spoznaji se rodi novi osjećaj LJUBAV.

Prosute suze se toplinom ljubavnog zagrljaja zemlje i sunca pretvoriše u oblake i krenuše natrag u krilo majke iz kojeg su potekle. Strah razgolićen u svom postojanju, bojeći se Ljubavi koja bi ga mogla uništiti, poče grmiti i sijevati. Munje najaviše rat sukobljavajućih osjećaja. Tako je počeo sukob između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je stvarnost nastala.

Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio samo svijest, roj najsitnijih čestica iz čijeg su treperenja nastajala osjećanja strah i ljubav, kasnije tuga i sreća. Rodio se na granici između vjerovanja i znanja, tamo gdje završava san i počinje zbilja. Noseći u sebi i jedno i drugo čovjek se odlučio za varljivu stvarnost, pohranivši samo rudimente davnog sna u svojoj glavi.

Ona Ljubav i on Strah dva vječna protivnika se još uvijek izmjenjuju u svom djelovanju i ostvaruju veliku gala predstavu na sceni svjetskog teatra koji mi nazivamo ŽIVOT.

Dijana Jelčić





ljubav i strah

Post je objavljen 09.04.2018. u 07:27 sati.