Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

Nesanica

Pustio je da mu umorno tijelo nalegne na stari madrac ispunjen vunom, dok je istovremeno preko sebe navukao starinsku perinu. Glava mu je utonula u veliki, mekani jastuk, koji se oko nje praktički omotao. U tamu prostorije sijevale su još samo žive oči. Ležeći u tom neobičnom, starinskom balonu, sluškivao je planinski vjetar, što je šibao zidove i krov stare dvene kućice. Skučenu unutrašnjost ispunjavao je miris nevino bijelog pamuka i suhih borovih greda, što su činile zidove i špicasti svod iznad glave. Dok mu se u mislima krenuo odmotavati kaleidoskop slika, što su sačinjavale upravo završen dan, promatrao je zamršeni sklop krovišta, koje je godinama postojano odolijevalo teškim planinskim snjegovima. Pokušavao je prizvati san na oči, ali on je uporno migoljio i obilazio privremeni, planinski konak, što mu je noćas činio utočište.

Prkosnu građevinu u kojoj je nakanio dočekati jutro, izgradio je prije više od sto godina njegov pokojni pradjed. Iako ga poznaje samo s malobrojnih fotografija, zamišljao je žilavu figuru i kvrgave ruke koje okreću teške komade kamena, od kojeg će nastati zidovi podruma na kojima počiva gornji dio. Prisjećao se zanesenih očevih priča o vještom graditelju, vrijednom neimaru, po kojem je dobio ime. U mislima mu se nižu slike brkate pogurene prilike koja u nedogled poteže tešku grubu pilu, koja će duga, vitka debla bora, pretvoriti u ravne grede, što savršeno naliježu jedna na drugu. Dok tako pabirči i sklapa sjećanja, naleti vjetra rastjeruju san koji nikako da nalegne na pospane oči.

Dok golema planina spava u moru tame, sluša umornu drvenariju kako stenje pod naletima hladnog zraka, što je možda još jučer stanovao iznad prostrane ruske tajge. Milijuni moždanih neurona neumorno putuju u prošlost i stvaraju slike djeda i bake, kojima je ova kućica i planina bila sinonim za teški rad i odricanje. Vidi djedove jake ruke kako zamahuju oštrom kosom, ispod koje pada kržljava planinska trava u savršeno ravnim otkosima. Čuje blejanje zbunjenih ovaca i lavež pasa, koji kruže oko njih pokušavajući ih usmjeriti prema oboru u kojem će baka, koja ne zna za umor obaviti mužnju. Osjeća okus toplog mlijeka i slanog ovčjeg sira, koji se topi u ustima i čini da se zadovoljstvo razlije cijelim tijelom. Dok tako snatri i prevrće se u škripavom krevetu ne primjećuje da je već duboko zašao u noć, što se kao lopov ušuljala i krade mu san.

U polumraku sitnih sati nazire komade namještaja, što ga je otac donio iz kuće u kojoj su stanovali. To ga vrati u godine kad je ova građevina doživjela prvu veću obnovu, te postala vikendica i služila za povremene obiteljske odmore na planini. Vidi starijeg brata što na dugoj tankoj špagi vuče zmaja, kojeg im je otac izradio. Lepršavi trapez najlona plovi na ljetnom povjetarcu, dok njegov potezač ponosno gleda prema majci, koja ga pokušava fotografirati. Na prilazu štuca plavi Fićo, koji je s naporom izgurao brojne strme serpentine, što mlađoj sestri uvijek izazovu blagu mučninu. Pogrešno mu se učini da u daljini čuje zavijanje vukova, kojih na planini već dugo nema. To ga podsjeti na Vučka, obiteljskog mezimca, koji je neumorno trčao po škrtoj livadi oko brvnare i njuškao svaki kamen i svaki grumen zemlje, na koji bi naišao.

Dok kazaljke na starom satu neumorno kruže prema jutru, a gusta magla sjeda na prostrani, visoki plato, učini mu se da ga je dotakao san. Negdje između sna i jave u mislima vidi starijeg sina. Promatra ga kako prvi dan škole na leđima nosi veliku torbu i uzbuđen korača prema zgradi u kojoj stanuje znanje. Kao da čuje mlađeg dok na priredbi u vrtiću recitira pjesmicu, a na licu mu sjaji ponos. Neumorno vrti film u kojem ih jedne zime ispred ove iste vikendice satima vozi na saonicama, dok se svima nisu obrazi i prsti smrzli. Uoči kako je san ipak ustuknuo, dok osluškuje smiraj vjetra, što je gotovo svunoć divljao. Protrne kad pred samo svitanje izvana začuje šuškanje, za koje misli su koraci neke životinje ili neželjenog gosta.

Na koncu ugleda kako se kroz okno malog prozora u prostoriju s istoka probija zora, dok ga istovremeno obuzime smiraj i spokoj. Okrene se u stranu gdje mu se na svega pedalj udaljenosti nakratko ukažu njene snene, tirkizne oči. Privije ju bliže k sebi, udahne njenu toplinu i za nekoliko trenutaka utone u san.


Post je objavljen 30.03.2018. u 00:02 sati.