Jednom se na glavnom trgu glavnog grada Glavnistana skupila šačica kavgadžija i stala uglas vikati da su Glavnistanci. Prolaznici ih u čudu gledaše, a tko ne bi odvrnuo pogled dovoljno brzo, evo kavgadžijâ za njim pa udri rukama i nogama, jer da što tko ima njima braniti da budu Glavnistanci. Radost je trajala dok nije došla glavnicija pa odvukla kavgadžije u hladovinu glavnicijske stanice.
Puno godina poslije, da ih na prste jedva možeš prebrojati, kadli evo naših kavgadžija na pozicijama. Jedan šef glavnicije, pa sad udri po komu želi i to s pojačanjem, ako zatreba. Drugi uvaženi glavostupnik pa udri jezikom dok ne dođu njegovi kavgadžijice i dovrše posao. Treći ministar oglavnistanjenja pa udri dekretima. A nisu ni drugi ni žedni ni bosi, ni goli ni gladni. Ali jesu glavni. I radost opet traje.
A traje i stara pjesma. Jer tko što ima njima braniti da budu Glavnistanci i da glavnistanče po Glavnistanu kako im god zaglavni. Jer oni su Glavnistan stvorili, oni su Glavnistan obranili, oni su Glavnistan izgradili, pa oni i jesu Glavnistan. A tko misli drugačije, udri po njemu, što dekretima, što jezikom, što rukama i nogama, što pendrekom. Pa nek si onda misli što ima misliti drugačije.
Post je objavljen 24.03.2018. u 12:16 sati.