Pred ogledalom sjedi. I češlja kosu sijedu.
Onda ispusti češalj… I promijeni se očas.
Ja je upitam brižno: - Nešto nije u redu?
Čudno, ona mi reče, da otići će noćas.
- Gdje da te nađem, draga? - Ona reče sa smiješkom:
- Na livadi, pod rosom. Ako ustaneš rano!
Ako prespavaš, dušo, onda pod bijelom trešnjom!
Ja se probudim sutra, a jutro prespavano.
Ja na livadu trčim. Nešto se strašno sprema.
Jer kapi rose već je popilo sunce žedno.
Hitam pod bijelu trešnju… Ni tamo drage nema.
Tek s grane trešnje bijele - gleda me oko ledno.
Poljubit htjedoh oko. Ono me nije htjelo.
Već je mahnulo krilom i k suncu odletjelo.
Post je objavljen 22.03.2018. u 10:15 sati.