Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dvorci-crkve

Marketing

Jastrebarsko

Ljubav i zloba
Ankica je imala Vronskog,Violeta Alfreda,Madam Jebemtefraj američkog oficira!Anka napustila muža i decu,Violeta kurva,Madam Leptirica ne zna se,sve nesreća do nesreće,a dečki i dalje number van ševci.No,nije sve tako kako izgleda kad se banalno gleda.I dečki su voljeli svaki na svoj način,premda je bilo i puno onih s cvijeta na cvijet,premda nije samo rezervirano za muške,i žena je bilo svakakvih!
Na jalu i zlobi smo planetarno doktorirali,bez obzira što je možda iz svega bilo i dobro,bilo i velikih djela,ali nekako se sa dobrih djelima ne držimo najbolje,lakše nam je ogovorati i zvati sve pogrdnim imenima.No,zna se od stara da je ljubav pokretač svega,pa makar bila i kurvina.
No,u pitomom krajoliku Jaske pred sam kraj svega,već kad je Dolfek pokorio Austriju,a malo je poznato da pravi Osterajher neće baš ratovati za Nijemca,jer i kod njih vlada sloga neviđena,kao i kod nas,desila se možda zadnja velika ljubavna priča i to priča koju je samo nekoliko godina dijelilo pa da može biti spojena u jedno,no u ono još vrijeme nikako se nije moglo zamisliti da ta ljubav živi punim životom,premda bilo kako bila velika.
U plejadi pisaca u Hrvata osim Šenoe,Zagorke postoji i jedan pučki rado čitan pisac,koji je isto tako mijenjao imena i sama mjesta,jer nije želio baš sve otkriti,ali isto tako je sve toliko sakrio i prikrio da i dan danas osim nekih stvari ne znamo porijeklo priče.Janko Matko,pisao je svoje storije,što životne što ljubavne na jednoj fotelji,a bilježnicu je držao na krilu.Kako je rasao u tom jaskanskom kraju,pokupio je nekoliko priča,a isto tako kako je imao poznatu zlatarnu u samom Zagrebu,onda je dolazio u doticaj s mnoštvom ljudi,koji su mu rado pričali svoje priče.
Za toliko spominjanje Erdeda usko vezanih za ovaj naša cijeli hrvatski dio,još od onog Bakača,koji čeka u zagrebačkoj katedrali na svoj red,pa do onog zadnjeg Stjepana iz Jaske,koji i jest glavni lik ove priče.
Ljubav seljanke i grofa
Sam taj naš Štefek Erded de Monyorókerék (po imanju u Mađarskoj) i de Monoszló (moslavina) bio je zadnji od svog slavnog roda,a kako se nije nikada ženio,naime je živio sa tetom,zaljubio se u jednu od svojih kmetica,u to doba već nadničarki na svojem imaju Jaska,na kojem i danas stoji stari dvor.Nju naš Matko krije pod imenom Ljuba Kraljić i kao takva ostaje zauvijek i do naših dana,premda se u novo vrijeme sve više turizam Jastrebarskog okreće toj priči pa i samu turističku ponudu počinju predstavljati u tom svjetlu,pa je naša Ljuba dobila i most,možda most kojim je išla svojoj ljubavi grofu Stjepanu Erdoedyju.
Ljuba Kraljević pravim imenom Barica Zdelar rođena je u Cvetkoviću,malom selu,i bila je seljakinja kod velemožnog gospodina,izvanredne za ono vrijeme ljepote i nije niti čudo da se puno stariji grof zaljubio u mladu lijepu težakinju.Njihova ljubav naravno nije nailazila na dobar odaziv,zbog jala,zavisti,premda je Ljuba dosta učinila za razvoj tog kraja zahvaljujuću upravo ljubovanju sa grofom.Sam naš grof Štefek bogato je darivao svoju ljubavnicu,pa je pomagao i njenoj nezahvalnog obitelji,tipa pomozi sirotu na svoju sramotu kako i jest oduvijek bilo i bit će.



vjenčati s njom i čak je bio kažnjavan na razne načine zbog toga. Jedna od kazni je po pričanju starijih bila i ta da je u svojem posjedu morao prehraniti određen broj pasa koje su vlastelini koristili za svoje potrebe.


Zanimljiv podatak dobio sam i od našeg sugrađana Siniše Lajnerta koji radi u Državnom arhivu. U pohranjenim spisima za godinu 1900. piše da je grof Stjepan Erdödy šesti po redu prema imeniku najjačih poreznih obveznika skupštinara Zagrebačke županije. Ljuba Kraljević je u biti i bila „Žrtva“ jednog vremena o kojem se u jaskanskom kraju tek u sadašnje vrijeme više priča. Razlog tome je „Zataškavan skandal“ za ondašnja vremena, a danas je to jedan događaj koji je objavom romana Janka Matka postao zanimljiv mnogim čitateljima širom Lijepe naše, a ovim bi mojim detaljnijim istraživanjem mogao postati poznata legenda na koju Jaskanci mogu itekako biti ponosni. Ljuba je bila privržena obitelji, svojem selu, kraju, običajima i domovini Hrvatskoj. Bila je ponosna kad je mogla pred „gospodom“ reći kako je iz seljačke obitelji. Iako su ju ta gospoda gledala onako ispod oka, svi su joj od reda priznavali ljepotu kojom ju je bog obdario, a često su bili i ljubomorni na nju. U prisustvu Ljube, grof Stjepan Erdödy se osjećao uzvišeno i ponosno, a riječi Janka Matka „Oni su upirali oči u lijepu neznanku s kojom je išao grof Erdödy“ mnogo govore. Autor romana riječ žrtva koristi i iz još jednog razloga. Ljubin brat Nikola oženio se Barbarom rođenom Kosoković (1886.) koja je preminula 1916. (na obiteljskoj grobnici je krivo utisnuta godina smrti 1915.) Bilo je to tri godine nakon što im se rodila kći Božica, od milja zvana Dragica (1913.-2004.). Božica je nakon smrti majke Barbare i očevog odlaska u Ameriku ostala na brizi teti Barici (Ljubi Kraljević). Ljuba se brinula o Božici koja se rodila zdrava, ali je kasnije obolila na nogu i u narednim je godinama zbog toga teže hodala i zavlačila tu bolesnu nogu. Grof Stjepan Erdödy je želio pomoći nećakinji svoje ljubavnice ne žaleći novca. Međutim njegova ljubavnica Ljuba Kraljević to nije dopuštala bojeći se možda i većih zdravstvenih posljedica pa čak i smrti svoje nećakinje. Ovaj dio životne istine saznao sam od gospođe Dragice Kosoković koja je u godinama i koja je također prepoznala Ljubu Kraljević na fotografiji. (internet)
Grof umire 1922 godine,a iza njega ostaje sve do 1958 kada umire i Ljuba velika ljubav,koja je ostala zabilježena možda kratkom crticom iz vremena,kad je takva ljubav bila upravo nemoguća.



Post je objavljen 21.03.2018. u 10:02 sati.