Dan je započeo uobičajeno nizbrdo, kao što to već dani običavaju činiti nakon neprospavanih noći. Sve u svemu to više nije važno, pijem kavu, mozak je proradio, dijete je kod bake. Dobra volja mi se počinje vraćati u žile.
Volim ići na posao, volim raditi, volim se maknuti od doma i koristiti mozak. Nema tog sranja na poslu koje bi mi moglo pokvariti osjećaj slobode što mogu otići raditi i ne biti doma. Neki dan sam muža pitala da li su parovi koji imaju više djece zaista sretni? Pitanje možda djeluje uvredljivo, ali u meni je izniklo iz iskrene znatiželje i preplavljenosti vlastitim iskustvom. Računam si, ako s jednim djetetom imam tako malo vremena za svoje potreba (a govorimo o najosnovnijim potrebama, tuširanje i počešljati kosu, a da ne pričam o nečem više, kao popiti kavu u miru i pročitati knjigu), onda s više djece tog vremena sigurno ima još manje. Zar ti parovi nemaju potrebe za nečim drugim, ili su na svoje potrebe zaboravili?
Htjela sam dijete, dobila sam ga, i uvijek će mi biti na prvom mjestu. Znala sam što me čeka, naravno teorija je teorija, a praksa je nešto deseto. Ipak, znala sam, nisam u to uskočila naivno sa bajkovitim i romantičnim iluzijama. Međutim, još uvijek čekam da se to izvanredno stanje završi. Znam da više nikada stvari neće biti kao prije, ali zašto još uvijek imam osjećaj da traje kriza? Lakše je, puno lakše, komuniciramo i razumijemo se. Međutim, što se obruč više širi, moje potisnute potrebe vrše sve jači pritisak na taj obruč. Odjednom se otimam poput zvijeri u kavezu.
Planinarenja, putovanja, pisanje, biciklizam, slikanje, lov, pravosudni ispit .... sve su to moji demoni koji proviruju ispod kreveta i prigovaraju mi, reže pod pritiskom duboke zanemarenosti.
Ponavljam si, još malo, malo po malo, korak po korak, dan po dan. Godinu dana bila si u trenirkama, kućanica uflekana vlastitim mlijekom i kašicama svih boja, u tom periodu skinula si dvadeset i pet kila. Sada već osam mjeseci nosiš košuljice i suknje, naušnice i parfem. Nakon gubitka kila i potpune atrofije mišića, vježbaš, pomalo opet prepoznaješ konture vlastitog tijela. Na poslu kradeš vrijeme i pišeš. Gluposti, ali ipak pišeš. S lijepim vremenom doći će izleti, kratka pješačenja i usponi, a na biciklu imaš sjedalicu za dijete, nećeš voziti ture od trideset kilometara po bregima, ali ćeš se voziti. Slikarska platna će biti koautorska, dati ćeš joj kist, boje će frcati naokolo i poslije ćemo sve baciti na pranje. Korak po korak. Dan po dan. Nema krize, lanci su otključani, samo ih moraš stresti sa sebe.
Prva dva feministička vala donijela su ženama izbor, a većina žena bira (ili je siromaštvo izabralo umjesto njih) više posla. Na kraju ipak je potpuno nemoguće uskladiti sve, obitelj, posao, čistu kuću i ostvarenje sebe kao osobe kroz stvaranje. Nešto, ili netko, uvijek će biti zakinuto. Rješenje je novac. Novac kojim bi se platila čistačica, kuharica i dadilja. Međutim, obične smrtnice poput mene, morati će se osloniti na organizaciju posla, rješavanje jednadžbi sa tri nepoznanice i planiranje na nekoliko kolosjeka. I opet, nešto ili netko uvijek će biti zakinuto. Samo se moram potruditi da svaki dan bude zakinuto nešto drugo pa možda nitko neće primijetiti da se cijeli sustav održava na klimavim nogama i prijeti potpunim raspadom.
Srećom, što je dijete veće i uloga oca raste, i sva sretna dočekujem njeno gravitiranje u tom smjeru. A bake? Bakama dižem spomenik. Za podići djecu potrebno je selo, i Bogu hvala na mojem malom selu.
Post je objavljen 19.03.2018. u 09:52 sati.