U vrijeme sporog Interneta ne treba biti osobito pažljiv promatrač, da se primijeti da se ljudi neobično ponašaju. Neki čupaju kose (svoje ili tuđe, ovisi o slučaju), neki izlaze iz kuća pa se u njih vraćaju, samo da bi ubrzo opet izašli van, neki se svađaju s računalima, žicama, signalima ili drugim ljudima, neki pokreću prosvjede, neki revolucije, a neki se maknu od računalâ i počnu raditi nešto korisno.
Ovdje ću skrušeno priznati da i mene ponekad uhvati želja da, suočen sa sporim Internetom, napravim nešto korisno, umjesto da strpljivo čekam da se učita stranica, odnosno da veza dođe k sebi. Srećom, dosad sam se uspješno odupro svakom napadu demonâ korisnosti, uprežući u pogon sve trikove što ih besposlen mozak može iznaći. Glavni trik je, da otkrijem tu tajnu vrijednim tragačima, "budem kasnije". Ili sutra, ili prekosutra, ili nagodinu. Ako to ne upali, treba se hitro snaći obrtanjem liste prioritetâ, tako da na vrh nekako dođe najnekorisnija stvar koja se pojavila u glavi. Primjerice, jedan dobar zaokret i već se, umjesto da pravim grafove, nalazim kako dorađujem neku pjesmicu koje sam se sjetio šest-sedam godina nakon što sam ju počeo pisati. U idućem takvom zaokretu ostavljam pak pisanje članka koji sam zamislio prije nekih pet godina i bacam se na korigiranje komentara na fecesbuku, koji sam započeo još ujutro. Finalni zaokret već i ne izgleda kao zaokret, već jednostavno opet zaboravim na komentar i odem zuriti u slike čiju neduhovitost nadmašuje jedino njihova množina. Dotle je, naravno, veza s Internetom opet proradila.
U vrijeme čitanja prethodnih rečenica ne treba biti osobito pažljiv promatrač, da se primijeti da se svo vrijeme zapravo ne mičem od laptopa, već samo "radim" nešto drugo, beskorisno na neki nov način. To je druga tajna koju otkrivam predanim pregaocima na polju vještine rađenja ničega: smiju se prihvatiti tek najuvjerljiviji razlozi odlaska od izvora ništavila, poput odlaska za stol ili na zahod. Tu i tamo i u krevet. Jer slab je neradnik koji neradi samo danju. Pravi se neradnik prepoznaje po podočnjacima, koje je zaradio boreći se sa snom i zdravim razumom, radeći ništa sve do jutarnjih sati.
Ovdje ću skrušeno priznati da već odavno nisam ostao neraditi do jutra. Tu i tamo prođe ponoć, ali to je moj limit jer potomak jutrom, odnosno vremenom za buđenje smatra doba između četiri i šest ujutro. Rekao bih da je sva krivica na njegovim roditeljima, ali kako činim polovicu te populacije, nekako mi se čini izlišnim glasno prozivati krivce.
U vrijeme čitanja ovog posta ne treba biti osobito pažljiv promatrač, da se primijeti da se opet žalim na vlastito stanje.
Ovdje ću skrušeno priznati da mi i nije tako loše.
Post je objavljen 17.03.2018. u 15:11 sati.