Radim na računalu, koncentrirano i ne odveć entuzijastično. U jednom trenutku, kolegica rezignirano uzdahne i kaže:
- O Bože, ovo tako nije moj stil.
Nasmijala me, jer se izjava odnosila na cjelokupnu organizaciju posla kod nas, gdje se pomalo više ne zna tko pije tko plaća. Njen ton duboke pomirenosti s neminovnim, me oduševio.
Vidim pred očima sliku...
Veliki, drveni čamac plovi rijekom. Pokrpan, ali zakrpe su na mjestima na kojima nema rupa, a tamo gdje voda prodire nema zakrpi. Čamac plovi krmom naprijed. Za kormilom neka čudna ptica, ciljano usmjerava čamac prema vodopadu. Pogledava preko ramena, ali joj pogled zaklanja šareno repno perje. Buka je zaglušujuća, kapljice vode stvaraju prozračnu maglicu. Kolegica i ja u prednjem dijelu čamca, vezanih ruku pijemo kavu. Promatramo razvoj događaja. I onda ona odsutnog duha izgovara:
- O Bože, ovo tako nije moj stil.
Unatoč kiši, razvedrila mi je dan.
Kažu, ako uđeš na krivi vlak, siđi na prvoj stanici. Što ako vlak više ne staje?
Post je objavljen 16.03.2018. u 10:58 sati.