Upikao me komarac. U podlakticu. Nakon dva sata ubod je nabubrio na tri centimetra u promjeru, crven i bolan. Kaže mi mama, možda nije bio komarac. Kažem ja, jest, bio je, ubila sam ga. Oživjelo ga proljeće pa se izvukao iz neke rupe u kojoj je prezimio. Inače nisam alergična na komarce, osim u onom metaforičkom smislu, ali ovaj je bio neke svoje vrste. Možda jedan od gerijatrije kojem se nakon par godina otrov ukiselio pa mi je zato ruka natekla.
Nakon jutarnje magle, promalja se modrina neba, vrane i grlice prikupljaju suhe grančice za gnijezda. Danas je mojoj sestri rođendan. Bio bi joj rođendan. Tridesetipeti. Primijetila sam kako u razgovorima s ljudima izbjegavam spominjati sestru, čak i događaje u kojima je sudjelovala, ili jednostavno pričam događaj kao da sam sama u njemu sudjelovala. Možda to nije fer prema njoj, ali u začetku želim eliminirati svako pitanje o njoj ili sažalne poglede drugih. Na grobu sam bila jedan jedini put, na Svisvete, i to isključivo zato što taj dan nitko drugi nije mogao majku sa svim teglama i aranžmanima odvesti na groblje, pa sam procijenila da je u tom trenutku moja majka važnija od mojih strahova. Međutim, moje sestre na tom groblju nije bilo, i zapravo sam se bez razloga bojala.
Muž i ja skupa smo od moje devetnaeste godine, iako je sve počelo kad sam imala sedamnaest. Bio mi je prvi, u pogledu svega, prvo hodanje, prva veza, prvi poljubac, i pravi, što je rijetkost. Upala sam u neku iznimku od pravila zbog koje ne mogu o mnogo čemu raspravljati, jer nemam osobnih iskustava. Postoje stvari kroz koje bračni drugovi prođu skupa, toliko situacija, toliko problema, toliko nesporazuma. Dani kad smo jedan drugoga držali na dlanu poput kapi vode da se ne raspadnemo. On mi je bio oslonac dok sam proživljavala smrt svoje sestre. To su spone koje se ne raskidaju lako. Poznajemo se, poznajemo se tako duboko da klizimo kroz dane bez trenja. Tako dobro poznavanje može u sebi skrivati dosadu. Međutim, ta dosada je mahovina, mekana mahovina koja prekriva moje boli i omogućuje mi disanje, omogućuje onu lakoću postojanja zbog koje se život ne čini tako strašnom obvezom.
Kad se neki od naših frendova žale na dječje bolesti mlade veze, Filip i ja komentiramo kako nam se više nikada ne bi dalo ponovno prolaziti kroz sve to. Život je nepredvidiv, i pitanje je kakve će nam kušnje još Bog staviti na prag. Samo se nadam da mi nikada neće staviti kušnju novog zaljubljivanja. Zadnji puta sam bila zaljubljena preko šest godina u kontinuitetu ( kažu da zaljubljenost traje kratko, jebiga, opet sam upala u neku glupu iznimku), a odnos s mužem mi se popravio tek nakon što sam to prestala biti, nakon što sam ga konačno vidjela otvorenih očiju, sa svim njegovim divnim manama zbog kojih sam ga odlučila voljeti.
Kroz granje kestena promatram krovove kuća. Rado bih sjedila na sljemenu jedne od njih. Prošla bih noktima po hrapavoj površini crvenih crijepova, kucnula bih člankom da čujem zvuk pečene zemlje. Toplina sunca upijala bi se kroz moju kožu, miris suhe mahovine punio bi mi nosnice, a neki bezbrižniji dani plovili bi kroz moja sjećanja.
Post je objavljen 15.03.2018. u 10:34 sati.