"Sve što treba učiniti je poravnati parametre učinjenog...Zaboraviti nesklad i nadići realnost koliko je to god moguće", Zavor pogleda prema Zahru. Poravna pepeljaru ispred sebe. Nastade muk. Zavor je promatrao rubove pepeljare sa istim interesom koji je pridavao cijelom razgovoru tokom jutra. Igra svjetla i sjene, zrake sunca koje su se odbijale od središta pepeljare i reflektirale svjetlosni spektar po zidovima. Na trenutak cijela situacija poprimila je nadrealan značaj. "Vječnost ne u jednom smjeru, nego u jednom trenutku", prisjećajući se omiljenog citata od Ouspenskog, posegne za kutijom cigareta. Vještim pokretom palca izbaci cigaretu iz kutije. Pogleda filter. Nokat je ostavio male pravilnu udubinu, taman toliku da joj posveti nekoliko trenutaka prije nego li odluči nastaviti razgovor.
"Znaš...", započne polako, gotovo nesigurno, "što više opažam, to mi više osjetilni senzori daju do znanja da su mnoge senzacije isto toliko teret koliko i blagoslov. Ne mogu se oteti dojmu da lucidno korespondiram sa realnostima koje su istovremeno prisutne ali istovremeno toliko apstraktne da imam osjećaj ukoliko im se prepustim, da ću izgubiti zdrav razum."
"Skok preko litice. Skok preko litice, prijatelju", Zavor pripali cigaretu.
Zahr makne pogled sa udubine i pripali svoju.
"Žuta planina?", ispusti dim kroz nos i pogleda Zavora.
"Skok sa iste. Skok u provaliju. Skok u svoj mikrosvemir. Najteži skok i najveći domet u životu svakog pojedinca. Astralni Blagoslov kao inicijacija prema monadičnome".
"Previše za mene, u svakom slučaju", Zahr se namjesti u stolici. "Svaka jebena stvar koju pogledam, postaje dio mene. Svaka jebena refleksija u nečijem pogledu postaje značajna simbolika gdje nestaju svi slojevi autosugestije i samoprojekcije. Samo čista istina. Toliko čista i toliko sjajna, da jednostavno boli"
"Istina uvijek boli, čak i kad je bezbolna", Zavor uvuće dim duboko u pluća. Prođe cijela vječnost prije nego li ispuhne dim. "Pogled nikad ne vara. U očima je sve zapisano; sva teorija, sva praksa...kompletni ustroj duha...cijela istina". Polako se osmjehne i povuće novi dim. Pričeka par trenutaka prije nego li otpuhne dim i nagne se lagano preko stola. "Transcendiraš, prijatelju, gutajući govna istovremeno. Ugodna kupka postaje septička jama, koja opet postaje bistra rijeka i taman kad pomisliš da si uronio u kristalno čistu vodu oceana, primijetiš da je sve od navedenog dio istog. A tek kad ti se unutarnji senzori uhvate svih senzacija istovremeno, pa imaš doživljaj i kupke i septičke jame i rijeke i oceana, neka ti tada samo nebo bude od pomoći jer ne samo da ćeš se najebati ježa u leđa, nego ćeš imati utisak da jebeš onu mitološku indijanku sa oštrim očnjakom u vagini. Bit ćeš kao onaj razjebani nekordinirani Sufi plesač koji namjerno stvara kaos nekordiniranim i nekontroliranim pokretima, krečući se između ostalih plesača čiji su pokreti u ujednačenoj skladnoj kretnji i harmoniji. Ti si crn, oni su bijeli. Ti si njima u svom kaosu predvidljiv. Oni su tebi u svojoj harmoniji nepredvidljivi. Otprilike tu negdje."
"Hm", makne pogled sa Zavora i zamisli se, instiktivno počevši udarati srednjim prstom lijeve ruke po površini stola. Bukovina je odzvanjala prigušenim ritmovima monotonog udaranja. Pogled je prelazio sa ruke na Zavora i vraćao se ponovno na ruku. Sporo odmahne glavom i zagleda se u pepeljaru. Sunčeve zrake pomaknule su se prema rubu pepeljare, igrajući se konturama kristala.
"I gdje je onda tu izlaz? Osim prema živčanom slomu...?!"
Zavor se nasmije. "Nema izlaza jer nikad nije bilo ni ulaza. Samo vječiti ocean transcendentalnog...Sjećaš se što je Martin Heidegger rekao: `transcendencija čini identitet pojedinca`"
"Ili William Blake: `Budala koja ustraje u svojoj gluposti postaje mudrac`, Zahr odgovori zamišljeno, ne skidajući pogled sa sunčevih zraka koje su se preselile na površinu stola, prema samoj sredini.
"To je to", Zavor se lagano nasmije.
Istovremeno se obojica okrenu prema zvuku koraka koji se približavao iz hodnika. Diskurs je bio prekinut istog trena. Kao prema nekom neprešutnom dogovoru, simultano ustanu, pospreme knjige u torbe i zapute se, pored pravilnih redova stolova i stolica, van iz salona.
Sunce nad zidinama kampusa odavalo je kasno prijepodne.
Post je objavljen 10.03.2018. u 05:41 sati.