Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

„Pušačima ne pakirati!“


OPAKO PAKOVANJE

U doba kad sam imao manje od deset godina moja baka je običavala poslati me u dućan na uglu da joj kupim cigarete. Rekla bi „dvije“ ili „tri cigarete“. Nastranu sad što bi se danas velik dio roditelja skanjivao poslati osmogodišnje ili šestogodišnje dijete samo do dućana na uglu, a dobar dio ih to ne bi nikada napravio. Zbog prometa. Onda nije bilo prometa i malo dijete je moglo samo otići u vrtić i vratiti se iz njega.

Provirio sam preko ruba pulta i rekao prodavačici da hoću kupiti dvije ili tri cigarete. Prodavačica je zahvatila u kutiju u kojoj je bilo nekoliko stotina cigareta, izdvojila dvije ili tri, zamotala ih u komad papira u pružila mi. Nastranu sad što je danas zabranjeno prodavati duhanske proizvode djeci i maloljetnicima. Prodavačica je znala da me je poslao netko stariji, roditelji, susjedi ili gosti koji su navratili do mojih. Uostalom, čak i da sam kupovao za sebe, nitko se ne bi bunio, koliko god da bi se neki skandalizirali ili moralizirali oko toga.

Moja baka je smatrala da ona puši, pa je i njena okolina mislila da je ona pušačica, ali - realno - desetljećima nije popušila više od dvije ili tri cigarete na dan. Običavala je pripaliti uz kavu, jednu ujutro i jedno poslijepodne, zato joj i nije trebalo više od dvije. Jedino kad je znala da će je posjetiti neka prijateljica koja također puši, znajući da će ta doći bez cigareta, reka je da kupim tri. Kadikad se znalo dogoditi da je netko nenadano došao u posjetu, a u kući više nije bilo ništa za pripaliti, pa kad je stavljala vodu za kavu na peć da uzavri, baka je zatražila: „Skoči do dućana na uglu i kupi dvije cigarete“.

Kupujući po dvije ili tri cigarete dnevno baki nikada nije palo na pamet da ih ponese sa sobom kad je izlazila iz kuće. Kao prvo, bilo je nespretno nositi jednu cigaretu u torbi, bila je velika vjerojatnost da bi se ta u torbi zgužvala, prelomila i rasula. Zbog toga baka nikad nije zapalila cigaretu čekajući tramvaj ili autobus, a nikada nije ni ušla u kafić gdje se nema što drugo raditi osim zapušiti. Eventualno, kad je išla u posjetu negdje da je znala da će je pogostiti kavom, putem je stala uz neki dućan ili trafiku i kupila cigaretu ili dvije.

Kad kupuješ po dvije ili tri cigarete dnevno onda nikada nemaš u kući više od dvije ili tri cigarete i onda ni ne možeš popušiti više od dvije do tri cigarete. Samo su se teški pušaći, pravi ovisnici, odvaživali kupovati cigarete u kutijama, između ostaloga zato jer su one upakirane po dvadesetak ili dvadeset i pet komada bile i osjetno skuplje. „Rafalno pušenje“ kad se nova cigareta pripaljuje na staru, bilo je općepoznato, bilo je obilježe ekscentričnih, dekadentnih bogataša, gangstera, umjetnika-boema, novinara i drugih propalica.

Tako je to trajalo desetljećima i moglo se nastaviti vječno, a onda je zabranjena prodaja cigareta na komad i moglo ih se nabaviti samo u pakiranjima na kojima je pisalo „Drina“, „Morava“ ili „Opatija“.

Ne znam kako je došlo do toga, vjerojatno zato jer je država smatrala da će tako bolje kontrolirati prodaju i ubirati veće poreze od toga, a možda su i bili svjesni da će se potrošnja povećati, pa će i prihodi biti veći. Vjerojatno je i jedan od razloga što je duhanska industrija upošljavala stručnjake za prodaju i psihologe i mahere za reklamu kojima je bio cilj smisliti kako da se broj pušača poveća i kako da količina toga što popuše bude što veća, dok nepušači nisu imali nikoga da se brine i bori za njihove interese. Posljedica promjene načina prodaje bila je predvidljiva. Mnogo je veća snaga volje nužna da bi se ostalo na tri popušene cigarete ako ih je još sedamnaest u džepu ili na dohvat ruke nego ostati na dvije skurene ako je za treću potrebno obući se i otići do najbližeg prodajnog mjesta. Mnogo je veća vjerojatnost da će pasti na pamet i da će pasti u iskušenje pripaliti treću cigaretu onome tko ima u džepu ili na dohvatu još osamnaest cigareta nego ako ih nema, a prošlo je radno vrijeme svih okolnih prodajnih mjesta gdje bi se mogla nabaviti. Posljedice prodaje u kutijama bile su brze, snažne i trajne.

Baka mi je dala novce i poslala me u dućan na uglu da joj kupim kutiju cigareta, a kad se već kutija našla u kući nije se mogla zaustaviti samo na dvije ili tri popušene cigarete. Osim toga, cigarete u kutijama su bile pogodne za nositi naokolo, a kutija u džepu pokazala su se pogodnom i za pripaliti kad god je negdje bilo dosadno, zatrebalo je skratiti vrijeme ili pojačati doživljaj. Tako se pušilo čekajući u redu u banci, u čekaonici ispred ambulante ili zubara, u knjižnicama, u restoranima, na poslovnim sastancima, u vlaku, u autobusima, čak i u avionima je svako sjedalo imalo svoju pepeljaru.

Prije toga se izuzetno rijetko moglo vidjeti nekoga da puši na cesti. Žena koja je stajala na ulici ili lagano šetkala pušeći odašiljala je nedvojbenu poruku da je profesionalka, prostitutka, a u zanemarivo malom broju slučajeva bio je to inatljivi feministički gest. Nakon uvođenja prodaje isključivo u kutijama ljudi su obavezno dimili čekajući tramvaj ili autobus, pa nastavljali u tramvajima i autobusima, a među njima i sve više žena. Što je više ljudi to više pušilo, to se veći broj drugih poveo za njihovim primjerom i priključio navadi.

Val antipušačke kampanje krenuo je tek kad je za mnoge ljude već bilo kasno ili prekasno. Nešto je i postignuto, ali sve je to još daleko od uspjeha. Da se mene pita, jedna od mjera koju bih uveo jest da se cigarete prodaju isključivo po komadu, i to isključivo tako. Pa ako netko želi uza se imati više njih, neka dođe do trafike ili u dućan i napuni tabakeru. Sumnjam da bi itko nosio sa sobom nekoliko tabakera, vrlo mali broj ljudi kupio bi cijelu kutiju s dvjesto i pedeset ili petsto cigareta za kućne zalihe, pa bi među ovisnicima ponovo u značajnom broju uskrsnula ona vrsta pušača koji popuše dvije-tri cigarete dnevno.










Post je objavljen 08.03.2018. u 22:54 sati.