Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zivot-i-ja

Marketing

VERONIKA HOĆE ŽIVJETI

Prisjećam se bezbrižnih dana na fakultetu. Sve mi je bilo otvoreno i u svemu sam nalazila trenutke za opuštanje. Neka predavanja smo imali zajednička, sa studentima glazbene akademije, posebno pedagogiju, tako se prepleo moj i Sanjin život, gotovo u bljesku trenutka, i pogledom kroz zjene, do dubina duše. Bila je sva svoja, čak, reklo bi se i previše svoja, na trenutke. Nazivala bih to hirovitošću kod nje, ali shvaćala sam to kao dio umjetničkog miljea, jer ona jest bila umjetnik, onakav žar i ljepota, kojom se svirala Chopina, rijetko se viđa.

Često me je zvala, u najnezgodnijim momentima, da dođem kod nje i slušam je dok svira ne bi li tako razbila tremu, jer njeni ispiti su bili savršeno odsvirane skladbe, koje je pred auditorijem svirala.

Bio je predivan, sunčan dan, nedjelja, blagoslovljena odmorom od uobičajenih aktivnosti, baš oko ručka zove me Sanja na telefon, da dođem do nje, malo sam bila ljuta, jer sam ustala od stola, ali tko bi odolio tom zovu?

Dođem pred njena vrata , pozvonim, ona otvori, pogleda me i zalupi mi vrata pred nosom, stajala sam i razmišljala: “Možda je krenula po nešto?“ Međutim, ništa. Stajala sam tako neko vrijeme ne vjerujući da mi se to događa, hirovitost u punom zamahu, ali trebam li se ljutiti?

Odjednom mi je palo nešto na pamet.: kod nekih odluka slušam samo svoje srce, ne pitam puno zašto i ne razlažem sama sebi razloge. Otišla sam u cvjećarnicu, kupila orhideju i ostavila joj na pragu, ispred vrata i otišla kući.

Čudno, nekako poslije toga se nismo čule, Sanja i ja, iako nismo bile posvađane, zajednička predavanja su prestala, svaka od nas krenula je na svoju životnu stranu. Vidjele smo se nekoliko puta, jednom u Zagrebu, dok sam ja sa kazalištarcima išla na turneju, taman je nekako rat započeo. Svaki puta mi se Sanja obradovala, ni riječi od mene ni od nje o onom postupku.

Spomenula mi je tada da ide na neke duhovne vježbe kod Isusovaca, ja sam bila u traženju istinske vizije Boga i nije me to previše privlačilo. Začudila sam se, jer Sanja je bila čisti skeptični tip i stoik, nikad je ne bih povezala sa crkvom i tako, opet su nam se putevi razišli, ovaj puta na duže vrijeme.

Godine su prošle, udala sam se i radi tolerancije, prihvatila muževljevu vjeru i počela odlaziti u crkvu, sve je imalo svoj razlog, koji će se tek kasnije kristalizirati i rezultirati napuštanjem crkvenih klupa i dogmi, koje su sve više otkrivale svoje maske laži.

Kažu, ako ne hodam dio puta u nečijim cipelama, neću znati, kako je putniku koji uz mene putuje.

Tako je i sa mnom bilo: slijedila sam rituale, proučavala Bibliju, živote svetaca, svirala orgulje u crkvi i u tom zamahu vremena, u vorteksu koji me uvukao poput vira, slučajno kod prijatelja sam prelistavala „Glas koncila“. Tada je u Osijeku bilo katoličko druženje mladih, pogledam sliku, čini mi se poznato lice. redovnička odjeća.

Pitam prijatelja, koji je bio upućen u sve, pozna li tu redovnicu na slici: “Naravno“, reče on, "...to je sestra Veronika, zapravo, prije se zvala Sanja."

Klik u glavi, bljesak, želja da je čujem, saznadoh za samostan gdje je bila i nazovem, njen glas je zadrhtao od iznenađenja:

„Tanjice, jesi li to ti?..pitala me je.

Dugo smo pričale i reče mi nešto o čemu i dan danas razmišljam:

„Znaš, Tanja, što me je potaklo, da razmišljam o sebi i zaredim se?“

„Ne znam,“, rekoh.

„Ona tvoja orhideja, sjećaš li se?“

Tada sam se duboko zamislila, u onim trenucima činilo mi se to, u svakom slučaju, predivno i pozitivno, ali da li jest do kraja bilo tako?

Sjećam se, jednom sam sa sinom bila kod njih, na moru, draga moja Veronika, bila je tako krhka i nježna, a zapravo, činila mi se jaka poput golijata, kad se odlučila zatvoriti i odreći se svijeta.

Ponavljam, tada sam to osjećala drugačije, godine su opet prošle i moja vizija boga nije se uklapala u sheme i zidove, posebno zidove koji su bili napajani praznim energijama bez odjeka. Moja religija je ljubav, to reče Dalaj Lama i ja nadopunjujem sve to samo jednim: ljubav ne traži obličje niti oltare, ona se ne može opisati niti traži hvalospjeve, ona traži da se živi kroz druge.

U jednom trenutku svih trenutaka, zauvijek sam napustila crkvene klupe, bez žaljenja i osvrtanja, sve što sam slijedila, iako bilo lažno, ipak je imalo svoju svrhu: da krenem istinskim putem, koji polazi iz moga srca i prestanem slijediti tuđe puteve i naučena znanja. Tada sam razmišljala o Veroniki, i svim „Veronikama“ koje su odabrale taj put, koji je ipak samo privid istine.

A tko sam ja da sudim?

Svatko mora proći ono što im je duša zacrtala, makar se jedno vrijeme zadržali na svom putovanju, tapkajući na mjestu, svatko ima pravo na svoj izbor, a Veronika je odabrala svoj. Pitala sam se, ipak, da li je bar zadovoljna, tamo gdje jest? Kad sam je vidjela, činilo se sve dobro.

Poslala sam im jednu ružu, sadnicu, koju su posadili pred kapelicom u dvorištu. volim cvijeće i uvijek pomislim, kad me jednom ne bude, nešto će kroz mene šaputati o proživljenom i razmišljam o toj ruži.

Pet godina je prošlo kako Veroniku nisam zvala, ne volim pitanja, a znala sam da će ih biti, u smislu, zašto sam ostavila crkvu i osjetim nešto snažno u sebi, gotovo glas Veronikin.

Odlučim se, nazovem...koliko tuge u njenom glasu, koliko želje za toplim, ljudskim razgovorom.

Reče mi, baš prije nego sam je zvala, gledala je moju ružu, koja je prerasla kapelicu i u svoj svojoj ljepoti, sprema se da procvate, pomislila je na mene, a pomislila sam i ja na nju. Želi u drugi samostan gdje se zaista živi odvojen od svijeta, rekla mi je. Dolaze mlade redovnice, traže mekane madrace, ustupke, teško im je obavljati najjednostavnije poslove, koje moraju obavljati puno puno starije od njih.

Veronika hoće živjeti punim životom, onakvim za koji se srcem odlučila. Nama se to čini možda teškim i praznim, ali to je njen i samo njen put i ja to poštujem. Niti jednom rječju nije mi zamjerila što sam se odmakla od tog djelimično njenog puta.

Sat vremena je prošao u hipu i čini mi se kao da smo zapravo neraskidivo povezane, svaka od nas želi živjeti u punini živote koje smo odabrali....ja kroz svoju divnu i veliku obitelj, a ona... čija je obitelj cijeli svijet za kojeg prste prepliće u molitvi.



Image and video hosting by TinyPic


Post je objavljen 08.03.2018. u 11:15 sati.