Nisam ja neki dobar vjernik.
Bar ne onakav kakav bi mogao biti.
U crkvu ne idem baš redovito, molio nikad i nisam previše, ali puno se razgovaram s Bogom.
Razgovaram se s njim valjda više nego s ljudima, imamo nas dvojica svoje trenutke tišine, i uglavnom ja pričam, u stvari on još do sada nikada ništa nije rekao, ali nekako mi se čini da me usmjerava prema odgovorima.
Jednom davno sam i Bibliju čitao, onako lagano, s milijun pitanja i potpitanja, i vodio beskrajne razgovore s ljudima koji o tome znaju puno više od mene, više od svih nas laika koji se dičimo nekad ranije zapamćenim citatima, a sada vlastitim umijećem da nađemo nešto na internetu.
Čitao sam drugim religijama, i razgovarao se s ljudima koji štuju te druge religije, jer u knjigama se nađe puno toga, ali možete pročitati sve knjige na svijetu ako ne razgovarate s ljudima ne znate puno, u stvari vaše znanje je jednako beskorisno kao kod pilota koji je odradio teoriju a nikada nije sjeo za upravljač u avionu, najviše što od takvoga možete očekivati je da ubije sebe i sve koji su u avionu s njim.
Zadnjih godina se razgovaram ponekad i s mojim starim, on je sad negdje gore među zvijezdama, i tako se razgovaramo nas dvojica, ja govorim, u stvari niti ne govorim, s našim dragima koji su tamo gore možemo se razgovarat u mislima, i ljepše je tako, jer čak ponekad i kad imamo žustriju raspravu ona se odvija u tišini bez povišenih tonova.
U stvari da ne duljim, ja vjerujem u anđele, vjerujem da kad napustimo ovaj svijet da odlazimo ne neko drugo mjesto, drugačije, ni bolje ni lošije, nego drugačije, i iskreno mi je žao ljudi koji vjeruju da poslije ovog života nema ničega, da ne postoji ništa, sve i ako su u pravu, pitam se iz kojeg se razloga trude ubiti nadu da su oni koje smo volili još uvijek tu negdje u nekoj drugoj dimenziji, i da ćemo ih pooovo susresti i reći im barem djelić onoga što nismo dok su bili ovdje s nama.
Tužan je život bez nade, jako tužan.
Post je objavljen 03.03.2018. u 20:45 sati.