Mijenjam se. Sve rjeđe pišem dnevnik nalivperom po bijelom papiru. Koristim tipkovnicu i kradem vrijeme. Sviđa mi se ideja o krađi vremena. Još razvijam tehniku, proučavam načine i gdje sve postoji mogućnost efektivne krađe. Misao vodilja mi je kao u knjizi Projekt sreća – Godine su kratke, dani su dugi. Zato živim samo u jednom danu, drugih nema.
Radim planove, čisto kao okvirne zadatosti, ali njihova realizacija je ne važna, sve do trenutka kad dođe baš taj dan, jer onda sam u tom danu i živim ga. Nema drugih, samo ovaj sada, i pokušavam ga maksimalno iskoristiti, podariti mu maksimalni smisao, zahvalna za svaku sitnicu. Sada traje vječno.
Ponekad me ulovi tuga, ona bolna parajuća mreža od užarene žice što steže prsni koš. Onda se prepustim dok ne prođe. Ali ostatak vremena, kad razmišljam o svojoj sestri, nisam žalosna, nego ispunjena divljenjem i zahvalnošću. Zahvalna sam što sam ju imala, što sam ju upoznala, što mi je dano toliko lijepih trenutaka s njom, što mi je srce puno sjećanja - divnih, veselih sjećanja. Zahvalna sam na svemu čemu me ona naučila, na savjetima koji se sada sami pojavljuju na površini mojih dana. Činjenica da sam tada dok je trajalo iskoristila svaku priliku, gutala njenu prisutnost, čini me spokojnom.
I ne ljutim se na Boga. Niti pokušavam zdravom prehranom spriječiti da i sama ne dobijem rak. Imam neodređeni osjećaj da su nam svima karte već podijeljene, i da grčevita borba ili pokušaji da si dodamo dane neće polučiti svrhu. Gledam fotografije s majkom, Maja, Josip i ja koja držim Karla u naručju. Mama kaže – Tad je imala još osam godina života. A ja si mislim, možda su i moji dani odbrojani, možda je sutra moj red – prometna nesreća, ugrušak krvi za koji niti ne znam...
Kao da je uopće važno. Sada traje vječno. Zato promatram svoje dijete, gutam njenu prisutnost, zahvalna što to mogu činiti. Odlažem mobitel, i samo ju gledam.
Svaki trenutak proveden sa dragom osobom traje vječno ako ga primaš sa zahvalnošću. Svaki trenutak želim prožeti dobrim mislima. Misli postaju riječi, riječi postaju djela, a djela postaju karakter, stoga njeguj svoje misli brižno kaže Buddha. Svijesno zaustavljam rijeku svojeg duha kad primijetim krivi smjer kojim teče. Ne želim takva biti, nema svrhe. Zato razmišljam dobro o drugima, pronalazim isprike za njih i vjerujem u dobro. Sve ostalo užasni je gubitak energije i vremena. Eto, i to je jedan od načina krađe vremena, kradem vrijeme od negativnosti. Kao što ga kradem od posla, ili od sna. San je ionako precijenjen.
Volim pravu zimu sa dva metra snijega, ali vrijeme se promijenilo, i ja sam se promijenila. Pravih zima više nema. Prije kad bih se zbog toga žalila, moj bi otac rekao – Što je prošlo u dobru, nije prošlo u zlu. Sada to razumijem i više ne žalim ni za čim. Ni za snijegom, ni za romantikom bijelih pahulja, niti za izletima i lakoćom koju pruža bogatstvo, jer moji dani prolaze u dobru, bez bolesti, bez gladi, bez zime.
A moje sada traje vječno.
Post je objavljen 19.02.2018. u 09:07 sati.