Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/potok

Marketing

IN MEMORIAM

Izgleda da se mi ne smijemo vraćati na prošlost, ni derfinirat do kraja karakter Domovinskog rata. Trebamo prešutno dopustit izjadnačenje krivnje, da bi u budućnosti svijet utvrdio prije 70-ak godina lansiranu sliku genocidnih Hrvata...


ŠEPRTLJA
1993.

Opet jedna šeprtlja nije pazila,
opet nije znala bit' u sjeni,
opet je na minu nagazila,
opet se nebo hrvatsko rumeni!

Čuvaj se, sine, u zaklonu čekaj
dok drugi srede situaciju,
raduckaj, uči, domovini tepaj,
takav si potreban za naciju!

Na svijetu ima dovoljno budala
što ginut' će za svjetle ideale,
sačuvat' dupe baš i nije šala,
sveto je geslo: snađi se, brale!

Ovo sam napisala 4.2.1993. nakon pogibije jednog branitelja i neumjesnog komentara uglednog gospodina.
Svjesna sam da nije svatko za ratovanje ali me je uvik iritiralo da su najbučniji "domoljubi" oni koji su se držali po strani a istovremeno uvlačili u vlast države koju nisu ni želili.

ŽAO MI JE SESTRE
1992.

Ruka u ruci, hodamo kroz noć,
nebo visoko, a zemlja tvrda,
zvjezdani svod, (srećom, noć je vedra!)
ispred nas lik oca bijeli se ko jedra,
i vodi nas kroz nepoznata brda.
Puštam da me tvoja mala ruka vuče,
dok nijemo koračaš s nadom u svanuće.

Tvoje crne oči crnje su od tuge,
u njma su duge izgubile šare.
(Za djetinje snove zlikovci ne mare!)

«Ostati ću bosa», ja se tebi žalim.
Ti mi stišćeš ruku i šapućeš tiho:
«Ja ću tebe vodit!» I dalje koračaš.
Tvoj korak je čvršći, vidim, ti me shvaćaš!

«Čučnite u grmlje!» komanda je pala.
Ti se malo trgneš, saginješ i šutiš.
U tom trenu sazrela je tvoja duša mala
ko što zrije samo kad opasnost slutiš.

Pričali smo često o toj dugoj noći
pokraj dviju rijeka
poslije, kad su krinke opasnosti pale.
«Da l' si bio više uplašen il' tužan?»
«To je bio, majko, san nadasve ružan!
Mislio sam, ovo nikad neće proći,
možda smrt nas čeka!
Žao mi je bilo moje sestre male!»

KOCKARI
1992.

Ne dirajte mi usnulog junaka
(Jesenas ode na krilima nade!)
Hrvatska zemlja nek mu bude laka,
oreol njegov nitko da ne krade!

Ne budite mi umoreno dijete
što o slobodi sanja Lijepe naše,
ne skvrnite mu uspomene svete,
on nije kriv za sitne spletke vaše!

Vi, prijetvornici, što kockate se krvlju,
brojeći sitniš na grobu tuđeg sina,
grobovi bijeli, tu vam tešku mrlju
oprostit ne smije mati Domovina!

(Dakle, već u ratu se pokazalo da je on jednima majka, drugima maćeha!)





Post je objavljen 12.02.2018. u 22:17 sati.