Marketing
Tribal Area – Supplement
Moj prolog: kao što će se vjerniji dio čitateljstva prisjetiti "jelenski blog" je i ranije u dva-tri navrata zapošljavao stručne suradnike, zadnji put čini mi se davne 2011. godine, a sad eto ta tradicija će na trenutak biti obnovljena ovom kratkom reportažom s jučerašnje šetnje! Tako se jučer iz vedra neba i nakon dugo vremena javio uvaženi kolega iskusni planinar, biciklist, zemljoznanac, istraživač podzemlja i općenito čovjek koji živi za ekstremne situacije u divljini i ne samo u divljini pa me nagovorio na nekakvu ad-hoc šetnju u predvečerje- šetnju kojoj ja nisam mislio pridavati nikakva velikoga značenja, a ponajmanje pisati reportažu još o tome. No kako je čovjek sam sve fotodokumentirao i ponudio da će napisati tekst da stavim na blog rekoh ajd nije beg cicija i obećao da može sve bez cenzure, što je možda bilo i nesmotreno s moje strane, ali sad što je tu je. Eto, toliko od mene, a dalje vas prepuštam riječi i slici ovoga neočekivanoga pseudoblogera:
Samokritičnost našeg Jelena je počela poprimati epske razmjere, nije bilo druge nego ga natjerati na hodanje. Iako sve svoje hodačke poduhvate smatra nedovoljno vrijednima, kratkima i nedovršenima realnost nije takva. Već na ovoj kratkoj šetnji bila je vidljiva zavidna razina njegove fizičke hodačke spremnosti i sposobnost za ostvarivanje nekih većih ciljeva. Još kad se glava posloži, gdje će mu biti kraj... :) Ovo je samo kratka fotoreportaža o popodnevnoj šetnji obitavalištem drevnih zagorskih plemena, a pisana je tipkama neformalnog suradnika i dugogodišnjeg pratitelja jelenskog bloga.
Mini automobilom smo pristupili zasnježenoj livadi Siterice te smo ga uz ponešto poteškoća parkirali/zabili u snijeg pored šumskog puta. Već nakon prvih nekoliko metara postalo je jasno da će Jelen preuzeti inicijativu i krenuti naprijed prteći snijeg...
...a snijega je bilo! Tu, na startu našeg puta Jelen priznaje da je podcijenio planinu. Naime još nismo niti ušli u prvu šumu koja dijeli livadu Siterice od Melinščine, a već se mjestimično prodadalo do koljena u skoreni snijeg. Jelen naravno nije ponio gamaše... U kutku prve fotografije možete vidjeti junaka ove priče kako prolazi pored stare pomalo mistične kapele na Melinščini.
Prošavši pored napuštenih kuća i strmih vinograda ubrzo smo došli do puta kojim se nešto lakše napreduje. Neki usamljeni hodač nam je isprtio put. Sigurno je poput nas tražio mir u ovom privlačnom kraju.
Prateći tragove zaključili smo da je dobar poznavatelj Gore jer je vješto obilazio glavni put koristeći trase starih staza, a sve da bi izbjegao prolazak kroz duboke snježne nanose. Čovjek zna, moramo priznati! No eto uskoro i drugačijeg traga, krvavog životinjskog traga. Prvo smo naišli na jedan, a uskoro i na drugi. Zanimljivo je spomenuti da nepunih 500 m od prve pojave traga nailazimo na hranilište i lovačku čeku. Ljudski trag tu prestaje, a naši snovi o usamljenom tragaču, poznavatelju ove šume isto tako nestaju u dubokm snijegu i snažnom sjevernom vjetru. Usamljeni hodač je po svemu sudeći pucao na sve što se micalo oko klasične lovačke instalacije s dvostrukom funkcijom hraniliše-čeka. Naravno da tragove ranjene životinje nije pratio, nije niti pokušao. Mi smo još nekoliko puta presjekli trasu njenog samrtnog vrludanja, a potom je trag nestao u šumi... Krenuli smo dalje jer je naš cilj bio manje krvav od cilja ovog pravo- ili krivolovca. Ne znam treba li raditi distinkciju između jednih i drugih, sve se na kraju svede na isti plitki hedonizam čovjeka sitnog uma.
No vratimo se mi našem cilju. Staza nas je dalje vodila sjevernom padinom grebena Košenina. Na račvanju puteva smo odabrali poprečni koji se preko gorskog sedla odvaja na jug. Sedlo (iako nagrđeno šumarskom aktivnošću) je pružilo sliku divlje zimske planine. Jak sjeverni vjetar je pojačao dojam koji su u nama ostavljale strme stjenovite padine okovane ledom. Ovo je bilo mjesto na kojem smo morali odjenuti windstopper jakne... Iako smo očekivali da je vjetar s grebena "skinuo" duboki snijeg, nije bilo tako.
Još malo probijanja po grebenu i evo nas na zapadnom vrhu Košenina (727 m). Cilj je ostvaren no nismo se dugo zadržali, noć je tu, a mokre noge se pomalo sve više pothlađuju. Trebalo je žurno krenuti nizbrdo.
Nakon kratke rasprave o putevima koji nas vode južno odlučili smo naravno da nećemo korisiti puteve. Sjurili smo se nizbrdo po azimutu niz južnu padinu. Nadali smo se da ćemo pogoditi put koji priječi padinu i ulazi duboko u šumu prema vrhu. Nekim čudom to smo i uspjeli, stigli smo na sami početak/kraj puta. Uz zvuk sove put nizbrdo je bio relativno ležeran, znali smo da smo sad tu, da kontroliramo situaciju. Jedino čega se treba bojati su ljudi čijie su namjere svakako raznolike...
...no ljudi u ovo doba dana na tim visinama nema :) Jedini trag njihove aktivnosti je mala antropogena polušpilja iskopana u trijaskom dolomitiziranom vapnencu. Fotografije su loše, mobitel, mrak, što drugo očekivati. U skladu s dobrom starom tradicijom morala je dobiti ime – Tribal Area Thing
Za kraj evo i screenshota i statistike s naše šetnje.
Povratak do auta bi bio u potpunosti ležeran da nije bilo susreta sa "starim poznanikom". U zasjedi (u mraku) nas je dočekao lovočuvar! Zanimalo ga je naše porijeklo i naše namjere. Sreli smo ga već prije nekoliko godina u istim uvjetima na istom mjestu. Tada je bio za nijansu agresivniji, a sada pomalo neočekivano smiren :) U kratko to je moje viđenje stvari, a sad vas pozdravljam do ne tako skorog pisanja...
Neformalni suradnik
Post je objavljen 11.02.2018. u 19:18 sati.